Neke utakmice sa svojim rezultatima danas izgledaju impresivno. Jest, u nogometu ima iznenađenja, impresivnih pobjeda i poraza razočaravajućih dimenzija, a jedna od najvećih Hajdukovih utakmica, u kojoj će ovdje biti riječ, stoji na pijedestalu oko uspomena na taj klub.

Priča je iz sedamdesetih, to je razdoblje najbolje Hajdukove generacije je toliko je velika da je danas djedovi prepričavaju unucima. Dakle, jedna od najvećih Hajdukovih pobjeda zabilježena u sjećanjima navijača svakako je ona iz 1976. godine, kada je u Beogradu ponižen direktan suparnik u borbi za naslov prvaka Partizan sa, zamislite – 6-1!

Partizan i Hajduk su vodili te sezone nesmiljenu borbu za naslov prvaka, Splićani su u dvije prethodne sezone uzeli i prvenstva i Kupove, bila je to sjajna generacija koju je svaki navijač znao napamet:

Mešković, Džoni, Rožić, Peruzović, Holcer, Buljan, Žungul, Mužinić, Oblak, Jerković, Šurjak, a od 1976. godine su se priključili vratar Katalinić, Boljat, Luketin, Đorđević, Balevski, Jovanić…

Sedam kola prije kraja Partizan je imao tri boda prednosti nad Hajdukom kojeg je čekao na svom prepunom stadionu JNA. Više od 55 tisuća gledatelja očekivalo je pobjedu kojom bi Partizan praktički osigurao naslov, dok bi porazom sve krenulo ispočetka.

Hajduk je tu utakmicu odigrao maestralno, trener Tomislav Ivić iznova je pokazao svoje vrhunske vrijednosti u pripremi igrača, momčad je bila raspoložena i Partizan je doslovce bačen u blato, na koljena.

Đorđević i Žungul s dva pogotka, te Buljan i Jerković s jednim’ torpedirali’ su Partizanov brod, tek kod 6:0 za Hajduk gol za domaćine je postigao Nenad Bjeković. Navijači Partizana ostali su upamćeni po tome što su na toj utakmici i kod 0-5 i 0-6 navijali za svoj klub kao da je utakmica počela.

To se, inače, često događalo kod navijača ponižene momčadi, pa se umjesto o očaju piše o divnim i fantastičnim navijačima, no istina je drugačija. S takvim ponašanjem, tvrde sociolozi i antropolozi, pozitivna se slika želi usmjeriti na samog sebe na tribinama, omalovažavajući tako igrače kojima se daje podrška.

No dobro, Hajduk je razmontirao Partizan, ali nije bio prvak i te godine. U zadnjem kolu dogodio se čuveni slučaj Maksimović. Dušan Maksimović je sudac iz Novog Sada koji je sudio utakmicu posljednjeg kola u Ljubljani između Olimpije i Partizana.

Istovremeno je Hajduk igrao na beogradskoj Karaburmi protiv OFK Beograda.

Splićani su igrali neodlučeno, Partizan je imao 0-0 do zadnje minute utakmice i onda sudac Maksimović, u jeku Partizanovih napada izvan isteka vremena, jednostavno nije sudio kraj. Dosudio ga je tek kada je Bjeković nekih pet minuta kasnije postigao zgoditak.

Partizan je nezasluženo postao prvak, a obistinila se izjava Tomislava Ivića, koji je i nakon beogradske uvjerljive pobjede nad Partizanom rekao:

“Bit ćemo prvaci samo ako nam dozvole”.

Ostalo je tek sjećanje na nenadmašni Hajduk kojeg se s jugoslavenskog trona tih godina moglo skinuti tek takvim zakulisnim radnjama. Danas je jasan i bijes splitskih navijača koji su se godinama navikli gledati tako uspješan Hajduk, za razliku od ovog današnjeg koji je simbol i pretplaćenosti i nemoći…