Mnogi misle da je ovaj događaj još uvijek najskandalozniji u povijesti Olimpijskih igara. Njegov epilog bio je tako šokantan, da i poslije više od 40 godine film o toj utakmici “Tri sekunde za vječnost” obara rekorde u kinima. Finalna utakmica olimpijskog turnira na Igrama 1972. u Muenchenu, kada su Sovjeti pobijedili Amerikance, i danas se analizira, proučava, a dakako da svaka strana, i pobjednička i poražena ima svoju verziju priče.

Košarka je sport koji je nastao u Americi. Na Olimpijske igre uvrštena je u Berlinu 1936. godine. Od tada pa do olimpijskog finala u Munchenu Amerikanci na Igrama nisu izgubili utakmicu. Ostvarili su 63 pobjede i osvojili sedam zlatnih medalja. Četiri puta u finalu su savladali upravo Sovjetski Savez.

Za Igre 1972. u Muenchenu američka momčad bila je sastavljena od amaterskih košarkaša, mahom sa sveučilišta. Sovjetski Savez je, pak, dominirao Evropom. Nakon Drugog svetskog rata pa do početka sedamdesetih godina 20. stoljeća osvojili su Sovjeti 11 zlatnih medalja na Evropskim prvenstvima. Ameriku nikad nisu pobijedili na Olimpijskim igrama!

Amerikanci su u Munchen doveli najmlađu momčad u povijesti, riječ je bila o dvadesetogodišnjacima. Koji tijekom turnira nisu pružali baš blistave partije, ali su sve redom pobijeđivali. Za razliku od neiskusnih Amerikanaca, koji su prije Olimpijskih igara odigrali zajedno ad je četiri godine bila na okupu. Osnovu tima činili su košarkaši CSKA Moskve, Dinama iz Tbilisija, Spartaka iz Lenjingrada, Žalgirisa… Selektor Vladimir Kondrašin naslijedio je, poslije Svetskog prvenstva u Jugoslaviji, Aleksandra Gomeljskog i na prvom velikom natjecanju, Europskom prvenstvu u Njemačkoj, osvojio je zlato. Pored toga, Kondrašin je bio i trener Spartaka iz Lenjingrada punih 28 godina. Sovjeti su znali da će Amerikanci doputovati na Igre u oslabljenom sastavu, bez Voltona. Shvatili su da im je ovo velika prilika da pobede najvećeg rivala.

Finalna utakmica između momčadi SAD-a i SSSR-a donijela nezapamćeni završetak. U poslijednjih nekoliko sekundi, pri vodstvu momčadi SAD-a 50-49 desilo se nekoliko čudnih događanja: prvo je vrijeme isteklo tokom prijašnjeg koša (slobodnih bacanja) SAD-a, ali je koš priznat i preostale vrijeme pomaknuto na 1 sekundu. Zatim je vrijeme ponovno isteklo u pokušaju napada momčadi SSSR-a te su Amerikanci već slavili pobjedu.

Međutim, na žalbu Sovjeta ponovno su dodane nove tri sekunde, u kojima je Aleksander Belov uspio ubaciti dva poena i time donijeti pobjedu svojoj momčadi. Brojne nelogičnosti tokom nekoliko zadnjih sekundi nisu nikad razjašnjene, iako je MOO čvrsto ostao pri odluci da je utakmica regularna.

Momčad SAD-a, kojoj je to bio prvi poraz uopće na Olimpijskim igrama do tada, odbila je prihvatiti srebrne medalje. Trideset godina kasnije MOO je pokrenuo inicijativu da se medalje ipak dodjele igračima SAD-a, ali su oni to ponovno odbili te su te medalje i dan danas izložene u Olimpijskom muzeju u Laussani, istome gdje se nalazi i spomenik hrvatskom košarkaškom velikanu Draženu Petroviću.

Kolikogod svi spominjali bespotrebnost povezivanja sporta i politike to je i laiku jasno da se sport ne može zamisliti u današnjem obliku bez političkih okolnosti i utjecaja. Neki sportski događaji postali su zauvijek zapamćeni upravo zbog političkih konotacija i posljedica koje su izazivali. U našem svježem Sportskom muzeju predočiti ćemo vam priču o jednom od najpoznatijih događaja u svijetu sporta, događaja oko kojeg se i danas lome koplja. Bio je to susret za koji poraženi ni danas ne priznaju da su izgubili, a pobjednici, kako to uvijek i bude, mudro šute i gledaju nervozu gubitnika.

Dok su Amerikanci tugovali, Sovjeti su slavili. Kod kuće su dočekani kao junaci. Mladi, dvadesetjednogodišnji Aleksandar Belov bio je nacionalni junak. Nakon minhenskog finala mnoge NBA momčadi htjele su ga u svojim redovima, kao i njegovog prezimenjaka Sergeja. O tome se čak pričalo na najvišoj razini političkih rukovodstava ovih dveju zemalja. Nekoliko članova američkog Kongresa inzistiralo je kod sovjetskog ambasadora u Washingtonu da se dopusti Aleksandru i Sergeju da zaigraju u NBA. Ipak, to se nije dogodilo.

Nezgodan kontekst cijelom ovom događaju bila je, svakako, i politička situacija u svijetu koja se nazivala Hladni ratom. Termin – Hladni rat – simbolizirao je sukob između komunističkog Sovjetskog Saveza i kapitalističkih Sjedinjenih Američkih Država oko prevlasti u svijetu na svim poljima, pa tako i u sportu.