Potez prvih ljudi Crvene zvezde Dragana Džajića i Zvezdana Terzića – davanje počasnog dresa Draganu Vasiljkoviću, poznatom i kao kapetan Dragan, isprovocirao je Milojka Pantića da kaže “zbogom Zvezdo, zauvek”.
Kapetan Dragan je zbog ratnih zločina u Hrvatskoj i BiH proveo 13 i po godina u zatvoru. Na slobodu je iz Lepoglave pušten u ožujku, potom je deportiran u Srbiju.
Poznati sportski komentator i borac protiv predsjednika Srbije Vučića obratio se javnosti…
“Prošlog tjedna su Dragan Džajić i Zvezdan Terzić činom uručenja dresa ratnom zločincu kapetanu Draganu pokopali našu Crvenu Zvezdu. Slika je to koja pokazuje kako je srpski nogomet probio dno dna. Počasni predsednik Crvene zvezde Dragan Džajić i direktor Zvezdan Terzić uručili su dres kluba s brojem 1 ratnom zločincu kodnog imena kaoetan Dragan, koji se nakon 13 i po godina zatvora u Hrvatskoj i Australiji prije dva meseca vratio u Srbiju. Bivša gospodo Džajiću i Terziću, znate li gdje je tog 29. svibnja 1991. bio taj vaš novi počasni član kluba? Pucao je u sunarodnjakr vaših tadašnjih igrača Roberta Prosinečkog i Refika Šabanadžovića. A samo par dan prije ovog vašeg sramnog čina, čovjek koji je vodio paravojne formacije po Hrvatskoj i BiH, izjavio je da su ubojice Zorana Đinđića, Legija i Zvezdan Jovanović, srpski junaci, i da će se on, ako uđe u parlament, zalagati da te ubojice budu oslobođene”, počeo je obraćanje Pantić u svojoj Youtube emisiji “Sportska galaksija”.

I inače, Pantić zbog svojih stavova i simpatija prema Hrvatskoj u domovini ima gadne probleme, no on za to ne mari. Silno je bio kriziran prije dvije godine za vrijeme svjetske smotre u Rusii kada je javno u svojim komentarima hvalio i podržavao hrvatsku reprezentaciju… Pričavši s njim čuli smo i njegove stavove;

”Ma, tko to ima meni pravo prebacivati što navijam za hrvatsku reprezentaciju. Nitko na ovome svijetu. Ja prenosim utakmicu hrvatske reprezentacije a oni se sa mnom sprdaju da predsjednik Vučić zbog mene utišava televizor. Pa, to je moj uspjeh, a njegov neuspjeh”.

Pantić neprestance hoda okolo po prosvjedima protiv predsjednika Vučića, neumoran je u stvaranju “nove uljuđene Srbije”.

Znate s čime sam počeo jedan govor, parafrazirajući našeg dragog kolegu, pokojnog Mladena Delića? Vikao sam: ”Nema više vremena, gotovo je, sve je gotovo, Srbija je propala ako ne reagiramo”.

I ”nema vremena”, dodaje Pantić, tvrdeći pritom da za promjene uvijek mora biti vremena, “iako je situacija teška”.

”Narod želi bolji život, samo to, ne kontrolu medija, života, svega”.

Nedavno je Pantić izdao i knjigu, svojevrsnu autobiografiju, s naslovom ”I nebo se otvorilo”. Bio je to njegov usklik nakon pobjedonosnog pola Crvene zvezda u sudačkoj nadoknadu u Beogradu u polufinalu Kupa prvaka, protiv Bayerna.

”Knjiga evocira uspomene na brojne sportaše s kojima sam se susretao, pišem između ostalog i o brojnim hrvatskim sportskim velikanima, ali ne bježim od politike, već se njome aktivno bavim, jer želim bolji život za svoju djecu i unučad. Neću da mi se sele iz moje zemlje, što će mi djeca i unuci tisućama kilometara daleko”?
Pita za svog Ćiru, Blaževića?

”Jao, što smo sve prošli zajedno, ljetos smo gostovali na hrvatskoj televiziji, i kada sam tamo pred njim rekao da će građanska Srbija navijati za Hrvatsku a zaostala, klerofašistička Srbija za hrvatske suparnike rastrgali su me kad sam se vratio u Beograd. Fotografije su mi bile na naslovnicama s naslovima kako prezirem Srbiju. Ja ne prezirem Srbiju, ja je obožavam, ali što ne bi navijao za Hrvatsku. Em su naši susjedi, em igraju dobar nogomet, em sve znam kod vas, ma dajte”…

Zahvalan je Ćiri na mnogočemu. “Uvijek je bio drag, sklon poštenim reporterima, a i nama Srbima, Crvenoj zvezdi je pomogao, dva nam je sjajna igrača poslao, vratara Tomislava Ivkovića i Roberta Prosinečkog. Takvi se pokloni nikad ne zaboravljaju, pozdravite ga i poljubite, molim vas”.

Pričamo tako o danima druženja s Ćirom.

”Rano ljeto 1982. godine, Dinamo je prvi i gostuje u Nišu. Ako sutradan Crvena zvezda izgubi Dinamo je sigurno prvak, pa i da doživi poraz u Nišu. No, Ćiro hoće pobjedu, ne želi ovisiti o drugom rezultatu. Nervozan je, ne spava, dok momčad hrče u hotelu u podnožju hotela s nama novinarima sluša srpske harmonikaše. Koji rade nered, totalno ludilo nastalo. I vidim ja i Ćiri fino, uživa, svi oko njega, ne fali mu meda i mlijeka. Svi dajemo novčanice, one jugo dinare harmonikašima, objašnjavmo Ćiri kako je to običaj. Vadi on tisuću švicarskih franaka i pita kako da to uradi. Ja mu uzmem te novce i priljepim ih na čelo harmonikašu i velim – tako se to rado moj Ćiro. I on opet, udari, zalijepi nove franke na čelo harmonikašu. Cirkus”…

”I svi vičemo, to je Ćiro za sreću”! I bilo mu je sreće.

I dalje, pitamo. Što se dogodilo?

“Radnički ubije Dinamo s 3-0, Crvena zvezda igra kasnije, kod Ćire panika. U autobusu nedaleko Niša cijela momčad sluša prijenos utakmice koju Crvena zvezda izgubi. Unatoč glatkom porazu Dinamo je postao prvak. Izbije u slavlju svađa između golmana Tomislav Ivkovića i Ćire Blaževića, on ga potjera iz kluba, ovaj se skrasi i proslavi u Crvenoj zvezdi”.

Pantić je još uvijek opčinjen hrvatskom reprezentacijom.

“Ma, ja sam želio da da Hrvatska bude svjetski prvak, ali i ovo što su napravili ti Dalićevi momci svjetsko je čudo. Nisam veći Hrvat od Hrvata, ali je moje ljudsko pravo da se opredijelim za koga ću navijati. Kod nas se ta svjetska smotra pratila kao politički skup, a ne kao sport, pa više se govorilo o tome da Hrvatska mora gubiti nego da Srbija počne pobjeđivati. Što bi morala, zar ne”?

Stalno priča o ”građanskoj Srbiji”, stvaranje takve domovine, veli, mu je “misija”.

“Čak moji najbolji prijatelji nisu htjeli čuti objašnjenje šta je građanska Srbija”, rekao je Pantić i naglasio kako je to “ona Srbija koja je shvatila da je u svijetu odavno teorija krvi i tla zamijenjena teorijom ljudskih prava i sloboda. Zato i jesam na ovim prosvjedima, sa mnom su građani Srbije koji se bore za ljudska prava i slobode, a ne za teritorije. Išli smo osvajati teritorije a gubili smo ih, zar to ne shvaćamo”?

Ljut je kao ris, priča nam:

”Pa, u Srbiji napadaju sportskog i ljudskog velikana što se veseli pobjedama svojih prijatelja, Modrića i ekipe. Tenisača Novaka Đokovića. Sramotno. Naša politika dovela nas je do stanja da pričamo o tome tko navija za Hrvatsku, Rusiju, Englesku ili Francusku, a da ne pričamo o tome: šta ste vi, gospodo, uradili na Svjetskom prvenstvu u ime Srbije. Nama , inače, treba Willy Brandt da klekne po Kosovu, Bosni i Hrvatskoj, da se ispriča za sve što smo im uradili zbog svojih maštarija. A mi imamo predsjednika kojeg se ništa ne tiče. Bojim se da nam nema spasa jer nam je “kralj“ praznoslovni pustolov, neostvareni vođa navijača „delija“ sa Novog Beograda, koji se bjesomučno hvali nekakvim samo njemu znanim pobjedama, koje Srbiju vode direktno u ništa. Neću takvu Srbiju. Takva je besmislena. jer otkako su ovi Vučičevi na vlasti, Srbija je u izvanrednom stanju. Demontirali su demokraciju. Smislili su formulu za omamljivanje masa jer se u svom djelovanju služe i podržavaju propagandističkim vokabularom, i ljevice i centra i desnice. I Europa i Rusija, to je njihova vanjska politika koja ne znači ni jedno ni drugo, nego se zove vlast. Ljudske slobode ne postoje”!