Ima utakmica koje ljudi pamte za cijeli život. Makar, završile i nesretno po klub za koji navijaju, ali adrenalin kojeg su osjetili za vrijeme tog događaja u životu uvijek budi sjećanja…

Upravo takva je bila utakmica Dinama i Newcastela u kvalifikacijama za Ligu prvaka još 1997. godine u Zagrebu. Dinamo je baš nesretno ispao, unatoč fantastičnoj partiji, unatoč oduševljenog gledališta koje je bilo naročito zadovoljno igrom svoje momčadi, ali nije konačnim rezultatom… To je Dinamova povijesna utakmica, nešto slično kao i Hajdukova protiv HSV-a, u oba slučaju to su porazi koji se pamte, koji i danas bole, a opet čine navijača ponosnim što je njegova momčad, dakle hrvatski klubovi Dinamo i Hajduk, bila tako moćna da je bila ravna protiv najjačih…

Dinamo je te 1997. godine zaista igrao sjajan nogomet pod vodstvom trenera Marijana Vlaka, nekad sjajnog Dinamovog golmana. Momčad je bila sjajno posložena, a u srednjem redu stolovao je Robert Prosinečki, u napadu je briljirao Igor Cvitanović, na golu je bio Dražen Ladić.

U prvoj utakmici u Newcastleu Dinamo je igrao sjajno, a bio je poražen jer je domaćin postigao gol nakon evidentnog prekršaja Kolumbijca Asprille nad Draženom Ladićem. Na kraju 2-1 za Newcastle (gol Cvitanovića) dao je nadu Dinamu da bi u uzvratu mogao napraviti puno. A Newcastle je na svom terenu pobijedio uz pomoć suca, i to kakvu… Za ono što se danas daje crveni karton zbog nasrtaja na vratara te 1997. godine nije se izgleda sudilo baš ništa. Jer, Asprillin skok s koljenom prema Ladiću koje ga ruši zaslužio je kaznu, no sudac se nije oglasio, Ladić je ispustio loptu a opaki Kolumbijac je pospremio u mrežu.

U Zagrebu je atmosfera na uzvratu bila doslovce veličanstvena. Dinamo je igrao slično kao što danas igra Španjolska, vjerujte. S puno kratkih paseva, s posjedom lopte bila je to igra koja je oduševljavala navijače i kritičare. No, kad je poraz suđen, onda se događaju čudne stvari. Isključen je bio neopravdano Goran Jurić, dosuđen je jedanaesterac za goste i Newcastle je poveo u Maksimiru. Svi su mislili da je gotovo. Još jedan poraz u kojem hrvatski predstavnik nije imao niti najmanju šansu.

Ali, Dinamo se nije predavao, a stadion se tresao od bučne podrške. Navijači su vjerovali, a kad su navijači vjerovali i momčad je povratila izgubljenu vjeru. Bila je to utakmica, gurmanski rečeno, za prste polizati!

Nakon vodstva Newcastlea, Asprilla je imao prigodu sve potvrditi, išao je sam prema Ladiću i nije uspio. Onda je Dario Šimić izjednačio na 1-1 i uragan je krenuo. I s tribina i na travnjaku. Newcastle je sabijen u mišju rupu i u zadnjoj minuti, u trećoj minuti sudačke nadoknade Igor Cvitanović je postigao gol za -:1, za produžetak. Stadion se pretvorio u klupko zagrljaja od 45 tisuća ljudi. Nepoznat je ljubio nepoznatog, ljudi su se veselili kao nikad prije i poslije na maksimirskom stadionu. Bila je po pobjeda, nazovimo je tako, zasluženosti protiv nezasluženosti. Uz sve sudačke prevare, Dinamo je sam sebi osigurao još jednu šansu. Joj, toga se zaista lijepo prisjetiti.

U produžetku je Dinamo iznova bio bolji, bilo je šansi, stativa, i kad su se očekivali jedanaesterci dogodio se ‘otac svih kikseva’, nesretno vraćena lopta Darija Šimića prema otraga otišla je do Gruzijca u dresu Newcastlea, Ketsbaije, udarac i 2-2.

A stadion kao ošamućen, nikad toliko navijača nije hodalo Maksimirskoj ulicom u grobnoj tišini. Mnogi u suzama, svi izgubljenih pogleda, nakon serije adrenalinskih šokova o kojim i danas slušamo u pričama okorjelih navijača. Opet, ta se utakmica pamti, kolikogod grozna sjećanja bila, jer što više vrijeme prolazi, osjeća se i koliko je lijepoga i uzvišenog bilo u toj sjajnoj maksimirskoj večeri.

Sjećanje na izjednačujući pogodak Igora Cvitanovića u 93.minuti, to slavlje na tribinama i svih Dinamovih igrača na terenu scena je za svaki dokumentarni film o Dinamu. Toliko strasti i energije valjalo bi iznova probuditi, nogomet živi od tih emocija, a prvi preduvjet da bi iznova osjetili tako nešto jesu pune tribine. A tribine se pune dobrim igrama, zato naprijed Dinamo opet na te staze. Kao i Hajduk, jer priče Dinama s Newcastleom i Hajduka protiv Hamburgera su navlas iste. Koliko grozomorne zbog poraza, toliko i lijepe.