U mnogim anketama suvereno drži mjesto među 10 najboljih sportaša svih vremena. Toliko je bio uspješan u svom sportu da je zapravo bio i najveći promotor sporta kojim se bavio. Biciklizma.

Riječ je o Eddy Merckxu, belgijskom biciklistu koji je biciklizmu, pa čak i sportu dao posve novu dimenziju. Rođen 17. lipnja 1945. godine bio je vladar biciklističkih staza gotovo dva desetljeća… Zbog čestih pobjeda dobio je nadimak – kanibal. Nastojao je bez kalkulacija pobijediti u svakoj utrci u kojoj je sudjelovao, bez dogovora sa suparnicima.

Višestruki je osvajač najvećih i najtežih biciklističkih utrka, od čega treba izdvojiti da je po pet puta osvajao Tour de France i Giro d’Italia, one dvije najteže, najznačajnije i najcjenjenije u svijetu biciklizma, te jednom Vueltu, utrku oko Španjolske. Uz to pobjednik je nebrojenih drugih utrka, te trostruki svjetski prvak i bivši svjetski rekorder u vožnji na jedan sat, kao i nositelj više dostignuća koja do danas nisu nadmašena.

Eddy Merckx je bio uzor mnogim sportašima i iz ostalih sportova. Ovaj je slavni Belgijac nazivan i Einstein na dva kotača, te Gigant. On je svakako najveći biciklista u povijesti toga sporta. Eddy Merckx najdominantnija je sportska figura s kraja 60-ih i prve polovice 70-ih godina 20. stoljeća.

Jedini naslov koji nedostaje u njegovoj jedinstvenoj sportskoj karijeri, je onaj olimpijskog pobjednika, jer je kao vrlo mlad (s 19 godina) nastupio na svojim jedinim Igrama, onima u Tokiju 1964. gdje u pojedinačnoj cestovnoj vožnji zauzeo tek 12. mjesto. Kasnije, kad je preuzeo potpunu dominaciju u biciklizmu, bilo mu je, kao profesionalcu, u skladu s onovremenim krutim amaterskim principima, onemogućen nastup na Olimpijskim igrama, gdje bi, nema u to nikakve sumnje, pobijedio.

Merckx se počeo natjecati 1961. godine. Za reprezentaciju svoje zemlje nastupio je na Olimpijskim igrama u Tokiju 1964., gdje u pojedinačnoj cestovnoj utrci zauzima 12. mjesto. Kasnije te godine postaje svjetski amaterski prvak u istoj disciplini, a iduće, 1965 godine, prelazi u profesionalce, i vozi za momčad Peugeota. 1966 godine prvi puta pobjeđuje na utrci Milano – Sanremo, na kojoj će kasnije, tijekom karijere, još šest puta pobjeđivati. A svoj pohod na osvajanje najvećih biciklističkih utrka počinje 1967. godine, nastupom na Giro d’Italia, gdje osvaja dvije etapne pobjede, a u generalnom poretku zauzima 7. mjesto. Te iste godine, u Nizozemskoj, postaje svjetski, sada profesionalni, prvak u cestovnoj vožnji.

Niska uspjeha je strašna, 1968. godine počinje prava “Merckxova era”, jer, u svom drugom nastupu, sada u momčadi talijanske Faeme, osvaja svoj prvi Giro d’Italia, uz četiri etapne pobjede. Ovaj će veliki uspjeh ponoviti još četiri puta i tako se izjednačiti s peterostrukim pobjednicima Gira, Talijanima Alfredom Bindom i Faustom Coppiem.

Sezonu 1969. godine započinje pobjedom na utrci Pariz – Nica, na kojoj će pobijediti i iduće dvije godine, te nešto kasnije (opet) pobjeđuje na utrci Milano – San Remo. To mu je bilo “zagrijavanje” za Giro na kojem bi zacijelo opet pobijedio, jer je imao četiri etapne pobjede i, do 16. etape, ružičastu majicu (vodećeg u ukupnom poretku). Ali onda – opći šok. Merckx je diskvalificiran zbog dopinga. Okolnosti oko tog slučaja su ostale upitne, a on se je sam, plačući pred novinarima, kleo u svoju nedužnost. Mučnu situaciju prekinuo je belgijski princ koji je hitno poslao avion i slavnog sunarodnjaka vratio u domovinu.

To kao da je dalo motiva Merckxu da dokaže svoju istinu i svoju vrijednost, pa te, 1969. godine on debitira na Tour de Franceu i postiže ono što na toj utrci nitko još nije postigao: pobjeđuje na Touru, te, uz šest etapnih pobjeda, osvaja žutu majicu (ukupni pobjednik), točkastu majicu (najbolji penjač) i zelenu majicu (najbolji sprinter). To ni kasnije nikome na Touru nije uspjelo! Da se je tada dodijeljivala i bijela majica (dodijeljuje se od 1975.), za najboljeg mladog vozača (ispod 25 godina), i nju bi osvojio jer je tek navršio 24 godine!

Iduće 1970. godine, uz pobjede na niz “običnih utrka”, te na utrci oko Belgije, Merckx postiže svoj prvi double. Osvaja i Giro d’Italia i Tour de France. Na Giru pobjeđuje na tri etape, a na Touru osvaja, uz osam etapa, i majicu za najboljeg penjača, a u poretku za najboljeg sprintera je drugi. Potom ponovo pobjeđuje na Touru, te, uz četiri etapne pobjede, pored žute, osvaja i zelenu majicu, za najboljeg sprintera. Ali u ovoj pobjedi poslužila ga je i sreća, bolje reći sreća nije poslužila njegova najvećeg konkurenta na Touru te godine, Španjolca Luisa Ocañu koji doživljava težak pad i završava u bolnici. Propušta Giro.

To nadoknađuje iduće godine, i ponovo osvaja “duplu krunu”. Osvaja Giro, pobjeđuje na četiri etape, te osvaja Tour gdje pobjeđuje na šest etapa, te uz žutu majicu osvaja i zelenu, najboljeg sprintera. Pobjeđuje i na niz ostalih utrka, a kruna sezone dolazi 25. listopada kada na velodromu Mexico Cityja postavlja svjetski rekord u vožnji na 1 sat: 49 km i 431 m.

Pošto pobjeđuje gotovo uvijek gdje god se pojavi, i pošto se četvrtom pobjedom na Touru 1972. godine približio dotadašnjem rekordu od pet pobjeda, francuske ikone Jacquesa Anquetila, domaća je publika, moglo bi se reći, počela gotovo mrziti Merckxa.

Nadalje, 1974. starta na Giru i rutinski pobjeđuje po peti puta, uz “samo” dvije etapne pobjede, a starta ponovo na Tour de Franceu, i, uz osam etapnih pobjeda, po peti puta pobjeđuje izjednačujući rekord slavnog Francuza Jacquesa Anquetila. Kasnije su ovaj uspjeh ponovili Francuz Bernard Hinault i španjolski Bask Miguel Indurain, dok rekord nije oborio Amerikanac Lance Armstrong, pobijedivši na Touru sedam puta zaredom.

Međutim, što se Toura tiče, Eddy Merckx još uvijek drži rekord u najvećem broju etapnih pobjeda – 34, u najvećem broju osvojenih etapa na jednome Touru – 8 (i to dva puta, 1970. i 1974.), kao i u broju dana provedenih u žutoj majici – 96. Naposljetku, 1976. godine Merckx ne nastupa na Tour de Franceu, i pobjeđuje na nekoliko manjih utrka, kao i 1977., sada za momčad Fiata, a te se godine pojavljuje posljednji puta na Touru i završava utrku kao šesti u ukupnom poretku. Povlači se iz biciklizma 1978 godine.