Ima jedna uzrečica u Engleskoj: “Za engleski nogomet najvažnija je 1966. godina”. Dakako, svakoga će, ne samo Engleze, spomen te 1966. godine asocirati na osvajanje naslova svjetskog prvaka engleske reprezentacije na domaćem terenu. Ali, ne, nastavak uzrečice ide dalje ovako: “Te se godine rodio Eric Cantona!”
Svoje mjesto u nogometnoj povijesti ima! I to ne bilo kakvo. Već visoko, vrijedno, zasluženo. Francuski nogometaš Eric Cantona nije sjajio samo na terenu, njegova karizmatična pojava uvijek je donosila zanimljivosti i izvan travnjaka na kojem je bio, nećemo pretjerati, svjetski velemajstor. Svoju najveću slavu doživio je u Manchester Unitedu dok ga je vodio Alex Ferguson. Igrao je toliko dobro, toliko atraktivno da su se Englezi, koji su obožavali Cantonu, sprdali sami sa sobom da bi istakli njegovu golemu vrijednost.

Na terenu je izgledao poput prave elementarne nepogode. Svađao se, tukao, prijetio sucima, bivao isključen, znao je biti suspendiran na nekoliko utakmica. Ali, navijači su ga obožavali! Njegova statistika kod “crvenih vragova” bila je impresivna – 182 utakmice s 80 postignutih golova i 66 asistencija i to u pet godina, od 1992. do 1997. godine. Bio je to njegov golemi doprinos za osvajanje čak četiri prvenstva, dva Liga i dva FA kupa. Postao je najveća ikona kluba, zacijelo svih vremena.
Bio je čudan, prgav, naprasit, žestok, rječit, samoživ, bio je sve što običan, svakodnevan tip nikad nije. Na terenu je bio najbolji, izvan terena je bio najzanimljiviji. Oko njega, gdjegod se pojavio, uvijek je bila predstava. No, u dubini nekih njegovih izjava osjeti se široka i topla duša, romantična i sentimentalna, pa je tako ovih dana, kada Europa stenje pod naletima izbjeglica, sam došao u redakciju jednih novina i rekao: “Primam dvije izbjegličke obitelji i hraniti ću ih do kraja života”.

Sam voli reći kako se želi boriti protiv siromaštva u svijetu i u jednom je trenutku francusku javnost digao na noge svojim pozivom građanima da se konačno obračunaju s bankama: “One su temelj nametanja siromaštva, ajmo svi podignuti pologe iz banaka, pa da vidimo što će biti s njima”.

“Kralj Eric”, kako su ga zvali navijači Manchester Uniteda, koji su ga, uostalom, proglasili s 2001. godine i igračem stoljeća svog kluba, znao je svojim izjavama uzburkati i britansku javnost.

Jednom se, usred utakmice, zaletio preskačući reklame i ogradu i uletio u tribine i pravim karate udarcem pokosio huligana koji ga je vrijeđao tijekom utakmice. Nekoliko mjeseci kasnije su ga pitali koji mu je najdraži trenutak otkad je u Engleskoj. Dugo je razmišljao, nakon minute “mozganja” ispalio je: “Moj najdraži trenutak? Imao sam puno dobrih trenutaka, ali najdraži mi je onaj kad sam mlatnuo huligana. Kad sam skočio na tribine!” Istina, Cantona je od Engleskog nogometnog saveza zbog tog poteza dobio suspenziju, no on je rekao “kako bi iznova učinio isto”.

Često se vraćao na tu tučnjavu s huliganom s tribina. Pa je ovako to znao opisati: “Kao nogometaš uvijek sam pokušavao biti kreativan”.

Prije nego će završiti nogometnu karijeru, dao je sjajnu izjavu, objašnjavajući tako kako će i nakon nogometa ostati dosljedan sebi: “Ako imaš jednu strast u životu – nogomet – i to tako da isključiš sve ostalo, to postaje vrlo opasno. Kad prestaneš igrati, postane teško poput umiranja – smrt tvog igranja za tebe je kao sama smrt”.