Ovo je svojevrna -dinamovsko-hajdučka priča!

Dinamova je legenda, vratar Željko Stinčić u Dinamu je bio punih 13 godina. Ostao zapamćen i kao rekorder i kao čovjek koji je izluđivao suparničke napadače. Nevjerojatno jest da je odigrao samo jednu utakmicu za rerpezentaciju Jugoslavije, u Maksimiru u porazu protiv Španjolske 1-2 još 1978. godine. Željko Stinčić je rođen 13. srpnja 1950. u Zagrebu. Otac mu je također igrao za Dinamo, ali je zapanjujuće što mu je tata sjajan trag ostavio u Hajduku, i može se reći da je i Hajdukova legenda.

Otac, Branko Stinčić, rođen 1922. u Zagrebu, nastupao je za zagrebačku Trešnjevku (1942–45), za splitske klubove Mornar (1945) i Hajduk (1946–50), za zagrebački Dinamo (1950–54), s kojim je osvojio kup (1951) te za zagrebačku Lokomotivu (1954–56). Bio je odličan na crti, dobrih refleksa i pravodobnih intervencija. Za jugoslavensku reprezentaciju, kao i sin, odigrao je samo jednu utakmicu, 1951. protiv Norveške (2-4) u Oslu.

Do Hajduka je otac Branko došao jer je služio vojni rok u Splitu, te je tamo branio za Mornar. Pa su ga uočili Hajdukovi stručnjaci s Lukom Kaliternom, te je od 1946. prvi vratar Hajduka i osvajio te godine prvenstvo Narodne Republike Hrvatske. Brani oje dobro za Hajduk skoro četiri godine, a u sezoni 1948/49 na golu ga je smijenio perspektivni vratar Vladimir Beara koji će postati najveći golman Hajduka svih vremena, i za kojega je Lav Jašin „kako je najbolji vratar svijeta”.

Ako je tata Branko bio odličan na crti, sin Željko bio je izvanredan na crti, još bolji u istrčavanju, u situacijama „jedan na jedan”. Sjajno je i istrčavao kod nabacivanja, znan je po boksanju lopte daleko u polje. U tih 13 godina u Dinamu odigrao je preko 200 službenih utakmica, a na golu modrih je krajem 1975. nanizao 749 minuta bez primljenog gola. U jednoj je sezoni obranio sedam od osam jedanaesteraca, novinari su ga dvaput u karijeri ocijenili čistom desetkom, od čega jednom u derbiju protiv Crvene Zvezde.

Nakon 28. godine otišao je u inozemstvo, nastupao je još dugo, za
Austria Casino Salzburg (1981–85) te za Jugokeramiku iz Zaprešića (1985–90). Nakon igračke karijere pet godina bio je direktor stadiona u Maksimiru, a od 1995. radio je u Dinamu kao trener, a i danas bvježba vratare u zagrebačkoj Dubravi.

Ajmo malo o tom rekordu iz jugoslavenskog prvenstva Željka Stinčića, nizu od 749 minuta bez primljenog gola. Taj niz je počeo 5. listopada 1975. protiv Vojvodine i trajao je osam utakmica, odnosno do 7. prosinca, točnije do 58. minute ogleda s Crvenom zvezdom. No, rekord je srušio već u prvom poluvremenu.

Stinčić zna reći:

„Sjećam se svega, zabio mi je Sead Sušić, brat nešto slavnijeg Safeta, ali također sjajan igrač. Pucao je sa 16 metara, u lijevi kut donji kut, pucao je neobranjivo. Isto tako, bio sam u velikoj formi, a i Dinamo je imao odličnu obranu, Mirko Bazić nas je odlično posložio. Posebno se sjećam utakmice protiv Željezničara, igrali smo je kolo prije Zvezde i znao sam da ne smijem primiti gol da bih srušio rekord. I onda je u 90. minuti Željezničar imao sjajnu šansu. Prvo sam obranio težak udarac, ali lopta se odbila njihovu igraču koji je promašio praktički prazan gol. Tako to bude u nogometu, često je i sreća jako bitan faktor”.

Da, Stinčić je bio veliki vratar!