“Vrhunski sport je okidač, ne uzrok smrtnih stradavanja. Jasno je da će toga biti sve više, jer se sve više se ljudi bavi sportom. Evo, i masu amaterskih sportaša trenira bez ikakve kontrole, s time da neki predanije, teže i zdušnije treniraju nego profesionalci. U takvim okolnostima sporta smrt je dio života”, rekao nam je to svojevremeno Zoran Bahtijarević, dugogodišnji liječnik svih hrvatskih nogometnih reprezentacija.

Kao rijetko tko upućen u problematiku sportskih ozljeda, nažalost i dopinga i smrti na sportskim borilištima dr. Bahtijarević doslovce je u jednom trenutku zavapio medijima – Pomozite!

“Užasno mi je, a to govorim po tko zna u kojem navratu, da se o ovome priča tek kad se dogodi tragedija. Često sam o tim slučajevima govorio, pa i nakon smrti vratara Turine i igrača Pamića. Jer, mi o tome moramo govoriti stalno, tada se da nešto napraviti u spašavanju života sportaša. Tu bi nam mediji mogli dosta pomoći”…

Uistinu, smrti na nogometnom terenu odavno više nisu rijetka statistika. Nažalost, nogometaši doslovce ginu u doticaju s loptom. Dogodilo se to i našem Alenu Pamiću dok je igrao mali nogomet, no nesretni Alen već je otprije imao problema sa srcem, čemu svjedoči i njegova tri padanja na travnjaku dok je aktivno profesionalno igrao veliki nogomet.

Nakon ne tako davne smrti u snu vratara Ivana Turine hrvatski nogomet dobio je tako najozbiljnije upozorenje o opasnosti bavljenjem vrhunskim sportom ljudi sa srčanim poteškoćama.

No, to ni u kojem slučaju nije specifikum našeg nogometa. Svjetski nogomet se u zadnjih desetak godina suočava s pravom pošasti stradavanja na travnjacima. Prisjetimo se samo strašnih scena 2003. godine dok je na terenu umirao Kamerunac Marc-Viven Foe, u dresu svoje reprezentacije zadobio je srčani udar u utakmici Kupa Konfederacija protiv Kameruna.

Unatoč brzoj intervenciji liječnika i transportu u bolnicu nije mu bilo spasa. Godinu dana kasnije u dresu Benfice umro je mađarski internacionalac Miklos Feher. Koji se srušio za vrijeme dvoboja Benfice i Vitorije Setubal, priskočili su mu suigrači u pomoć, bio je tu i Hrvat Tomislav Šokota. Dok su liječnici stigli Feher je izdahnuo.

U dvoboju Seville i Getafea 2007. umro je Antonio Puerta, ovaj se 35-godišnjak srušio na terenu, no kako se brzo pridigao i otišao u svlačionicu svi su pomislili da je s njime sve u redu. No, u svlačionici ga je zadesio još jedan, jači srčani udar. Prebačen je u bolnicu gdje je umro tri dana kasnije.

Prije nekoliko  godin isto je od srčanog udara umro nogometaš Espanyola Daniel Jarque, kad je bio na pripremama tijekom odmora doživio je srčani udar. Dok je pričao na telefon srušio se i umro.

Preklani je u utakmici Livorna i Pescare umro igrač Livorna Piermarini Morosini. Naknadno je obdukcijom utvrđeno da je imao urođenu srčanu manu. Sličan je slučaj i s nogometašom Hinckley Uniteda, Mattom Gadsbyjem koji je umro na terenu i tek je naknadno, nakon smrti, utvrđena naslijeđena srčana mana.

U Hrvatskoj je 2007. godine preminuo na terenu mladi, 13-godišnji igrač Varteksa Mateo Vajagić. Požalio se suigračima prije treninga da mu nije dobro, odlučio je ipak trenirati i usred vježbanja mu je pozlilo. Uzrok smrti bio je zastoj srca.

U Širokom Brijegu umro je na treningu zbog srčanog 19-godišnji Ivo Karačić. Prije godinu dana umro je nogometaš Borca iz Bosanskog Šamca Stojan Tomić. Uzrok smrti je bio moždani udar.  Užasan je slučaj Hrvoja Ćustića koji je u jednoj akciji udario glavom u betonski zid stadiona u Zadru.  Nije stradao od srčanog udara, on je doslovce poginuo na terenu…

Nogometna igra pamti i uspješne slučajeve reanimiranja nogometaša koji su doživjeli srčani udar na terenu. Spašen je bio tako igrač Boltona u dvoboju protiv Tottenhama Fabrice Muamba. Spašen je bio i Miguel Garcia igrač domaće Salamance protiv Betisa. Uz pomoć defibrilatora pomoć mu je pružena u zadnji trenutak.  Na terenu je bio spašen i igrač nizozemskog Vitessea Evander Slo. Doživio je srčani udar na treningu. Život je spašen uz pmoć defibrilatora i Belgijancu Anthony Van Loou, članu Roeselarea u utakmici s Antwerpenom. Oni su imali sreće preživjeti, mnogi nisu…

Danas je vrhunski sport nešto posve drugo nego što je bio prije nekoliko desetljeća. Napori su teži, duži, ritam utakmica katkad traži i ndačovječanske napore. Dr. Zoran Bahtijarević tako zna reći, bez ustručavanja:

“Ruku na srce, vrhunski sport je hereza, posve je nezdrav, riječ je o teškom zdravstvenom naprezanju. Tolika količina napora i silni zahtjevi za tijelo nužno ostavljaju posljedice, pa nekad i smrtne. I teško je bilo što drugo reći. Neke smrti se mogu spriječiti, neke preduhitriti, nekad ne možete učiniti baš ništa. Znate, veoma često su nalazi sasvim uredni. Pa se opet dogodi smrt na terenu. Potvrđuje to činjenica da od svih slučajeva našim liječničkim posebnim pregledima možemo prepoznati 60 posto opasnih situacija, deformacija, a za preostalih 40 posto mi liječnici i dalje nemamo metoda za predvidjeti opasnost. Kad i prepoznamo opasno stanje i kada se pacijent pazi, čuva opet se dogodi smrti u jedan do dva posto slučajeva”.

Što napraviti na samom terenu kada se takav slučaj dogodi?

„Da, to bi trebala biti tema jedne velike propagandne akcije. Kada se već dogodi takav slučaj najbitniji su, dakako, prvi trenuci. Dakle, reanimacija. Puno tu mogu pomoći mediji, trebalo bi se uistinu organizirati podsjećanje na ono što smo svi učili, na akciju kako reanimirati čovjeka. Svi smo to učili u školama, na prvoj pomoći, ali malo to ljudi točno zna. Trebalo bi ljude neprestance podsjećati kako se čini reanimacija koja je najbitnije do trenutka kada dođe hitna pomoć.
Evo, defibrilatore u razvijenim zemljama imate po ulicama, kolodvorima, zračnim lukama a mi se borimo da to imaju barem profesionalni klubovi. Dobrom reanimacijom tim mladim snažnim organizmima daje se šansa za preživljavanje i mogu se izvući”.

Priča ide i dalje, liječnici nemaju ovlasti zabraniti bavljenje sportom onima kojima prijeti stradavanje…

“Dolazimo tako do priče hoćemo li kod onih 98-99 posto zabraniti bavljenje sportom. Osobno, ja bih! No, na kraju je odluka uvijek kod onoga koji je bolestan. Mi nikome ne možemo zabraniti bavljenje sportom. Naša je uloga, tako ću to reći, savjetodavna, ne zakonodavna. Ako netko ima rak ne možete ga pod prisilom tjerati na kemoterapiju. Siguran sam da nas doktore, sve da i imamo zakonodavnu moć, mnogi ne bi slušali. Siguran sam da je mnogima i predloženo da se prestanu baviti vrunskim sportom. Nekima nisu dosta ni upozorenja poput stalnih rušenja na terenu, nažalost… Zna se da nalazi bolesnika mogu biti nesumnjivo uredni. Međutim, neke pojave i stvari mogu biti neprepoznatljive”.

Dr. Bahtijarević objašnjava  kako nogometaši znaju razmišljati…

„Što napraviti s čovjekom koji je sve podredio nogometu? I Klasnić je nakon transplatacije bubrega odlučio i dalje igrati nogomet. Odluka je bila njegova iako je znao za možebitne posljedice. Nogometaši za razliku od nas običnih smrtnika sve žele i mogu rješavati u petnaestak godina svoje karijere”.