Čuveni košarkaš Zadra, reprezentativac nekadašnje države i dugo godina uspješan trener, kao i košarkaški djelatnik, Giuseppe Gjergja, nositelj je i Državne nagradu za životno djelo za vrhunska sportska dostignuća, „Franjo Bučar“. Rođen je 24. studenog 1937. godine, kroz svoju karijeru uvijek se nametao liderstvom i hrabrošću, igrao je na poziciji beka. ’60-ih i ’70-ih godina prošlog stoljeća. Kao igrač osvojio je srebro na Svjetskom prvenstvu 1963. u Brazilu, ponovio to četiri godine kasnije u Argentini, i ponio srebro na Europskom prvenstvu 1965. u Sovjetskom savezu. Sa Zadrom, čiji su vodeći igrači bili on i Krešimir Ćosić, pet puta je bio prvak Jugoslavije (1965, 1967, 1967/68, 1973/74 i 1974/75).

Na klupskom planu Zadar je 1965. prekinuo osmogodišnju dominaciju Olimpije i Beograda. Prvenstvo je bilo izjednačeno, dramatično, odlučeno je u poslednjem kolu. Zadar je kod kuće igrao sa Olimpijom. Pobjednik je postajao prvak. Zadar je slavio 80-75, uz 37 poena Gjergje i četiri golobradog Ćosića. Gjergja je na 19 utakmica te sezone dao 478 poena (25,2). Napominjemo, koševa za tri poena nije bilo!

Karijeru je završio kao apsolutni rekorder Zadra. Od 1958. do 1976. odigrao je 315 prvenstvenih utakmica i dao 6.640 poena (21,1 po utakmici). Dres reprezentacije Jugoslavije nosio je 103 puta i dao 611 koševa.
Zajedno je nedavno s Toni Kukočem nominirak za Košarkšku kuću slavnih u američkom Springfieldu. I danas u 83. godini izrazito vitalan i lucidan čest je kritičar košarkaških zbivanja u nas i posve je u pravu.
Primjerice, o današnjoj situaciji zna reći:
“Kada sam ja osvojio broncu na svjetskoj smotri 1994. u Kanadi govorilo se da je to neuspjeh. A sve ovo kasnije? Nisam zatečen, niti imalo iznenađen. Moram krenuti od toga kako su naši mediji cijelo vrijeme neopravdano veličali našu reprezentaciju, usudim se kazati pojedinci i prepotentno uzdizali naše momke. Od njih su stvorili mega zvijezde i vjerovali im uvelike. Zna se ona izreka: “Nada je kruh siromašnih!”. Evo, mi smo to potvrdili i više od dvadeset godina smo košarkaški siromasi! Odavno nisam vidio ovakvu opću anemičnost, bezidejnost jedne amorfne mase igrača kao što je to u nas lsučaj posljednjih barem desetak godina”.
Gjergja se kao igrač nikad nije libio sam ući među trojicu, četvoricu i šutirati, nikad se nije ustručavao reći što misli, nikad se nije povukao iz rasprave. Bio je sjajan košarkaš, dobar trener, bio je prepoznatljiv simbol košarkaškog Zadra, ali i košarke na ovim prostorima.

Dobro on zna kazati:
„Za oživiti hrvatsku košarku potreban je kud i kamo veći iskorak, medalja, jedan sjajan uspjeh kako bi svi konačno došli do vjere u bolje sutra. Znate što me čudi? Košarka se ne može igrati bez beka, braniča, playmakera. I tu smo šepali, pa kad vidim da imamo problem prenijeti loptu preko centra izbezumim se. Onda te oscilacije”…
Zaključuje:
“Od svih sportova košarka se najviše urušila otkako je neovisne Hrvatske, Od elitnog sporta mi smo postali provincija. Nekad, kad se igrala košarka, ulice su bile prazne. Danas košarka nikog ne zanima. Kvaliteta je toliko pala da sve skupa izgleda negledljivo”.
U jednom intervjuu točno je zaključio, kao iskusan trener:
“Kad se govori o košarkaškom trenerskom procesu onda se mora znati je li taj sport aeroban ili anaeroban. Kad to zaključite morate napraviti program koji je primjeren za taj sport. Uzalud vam je dizati utege u košarci, tu može doći samo do ozljede. Neka to radi Pešalov. Čujem da treneri pričaju kako su imali fantastične treninge, kao trčali su dvadesetak kiklometara. Pa, nisu košarkaši dugoprugaši. Treneri to danas ne znaju, tu košarka strahovito gubi. Pa, i Beamon je prije 50 godina u dalj skočio 8.90, ne priznajem te priče kako je razlika u sportu nekad i danas golema. Ne, sport je uvijek isti, nadmetanje s pobjednikom i traženje pobjede. Uvijek tvrdim, svi igrači koji su u Kući slavnih – igrao sam protiv njih – i valjda nešto znam. I tada sam govorio, skidam kapu prvoj petnaestorici NBA igrača, oni su nesavladivi, nenadmašni. Danaas također kažem, skidam kapu prvoj dvadesetorici košarkaša iz NBA lige, i oni su dimenzija više od ostalog svijeta. No, svim ostalima i mi smo bili ravni i ovi danas moraju biti ravni. Pa, gledajte tko sve danas igra u NBA ligi? Jeste vidjeli onoga Brazilca Nenea, pa taj ne bi mogao u naše vrijeme ni ući u dvoranu. A on igra u NBA ligi, prestrašno. Ovdje na rivi bi mogao iskrcavati pijesak iz brodova. Danas se čudimo kada takav igrač pogodi koš, u moje vrijeme bi se svi čudili kad bi netko promašio”.

Kada je i kako započela propast naše košarke?
“Nije problem što mi možemo u jednom natjecanju kiksati. To se svakom dogodi. No, evo sad će četvrt stoljeća da je hrvatska reprezentacija bez medalje na velikim natjecanjima. Mnogi pitaju je li svemu kriv onaj košarkaški Sabor iz 1995. godine u Karlovcu. Jest, nego što da je kriv. Tada su sve nas koji smo nešto radili i stvorili u jugoslavenskoj i hrvatskoj košarci – doslovce pomeli. I došao je Danko Radić. Njemu skidam kapu kao konobaru, a ne kao predsjedniku HKS-a. To je bio preveliki zalogaj za njega, sve je potom uništavano. Ovo što se nama dogodilo jest neshvatljivo. Da smo htjeli uništiti tako košarku ne bi uspjeli. Cijela Dalmacija koja je s momcima genetski idealna za košarku ne može stvoriti igrača. Dok je još nas nekoliko živih može se nešto spasiti. Mi možemo biti mentori ovim mlađima, pa da se barem shvati kako se čini trenažni proces, ali i selekcija.
Je li pomalo smiješno da košarkaška Hrvatska više ne može iznjedriti dobrog beka?
“Ako se pogriješi u selekciji povratka više nema. Nemoguć je. Što to dokazuje trenerima? Dokazuje da uopće nisu za taj posao. Dakle, ako trener nije kadar stvoriti igrača onda nije trener. Na kraju nema igrača i svi se pitaju, a radili su stalno, gdje su pogriješili. Pa, u selekciji ste pogriješili, ne znate posao! Uzeli su pogrešan materijal u obradu i izgubilo se vrijeme. Bog je nekome dao da lijepo pjeva, jer od šumova napravi harmoniju i rapsodiju. Ja za to nemam talenta, ja ću revat ko tovar. Ali, kad se dijelila nadarenost za košarku ja sam bio prvi u redu. Boga sam držao za bradu, ali neće mi to priznati. Rad je bitan, ali samo ako je uz talenat, ne može se od vješalice napraviti igrač. Neka dižu utege, eto. Koliko ja pamtim mi smo sanjali da ćemo jednog dana biti u reprezentaciji i nitko nije mislio o novcima. Moram priznati, nama je košarka bila prozor u svijet, pedesetih godina otići u inozemstvo, bila je to neviđena privilegija. Ja sam generacija Koraća, Daneua, pa mi smo se natjecali tko će bolju knjigu pročitati ili posjetiti veći muzej ili galeriju. Danas to mladiće ne interesira, ni njih ni njihove roditelje. Samo novac, novac i novac. A tako se ne postaje veliki igrač”.