Mihovil Nakić rođen je u Drnišu 31. srpnja 1955. godine. Košarku je počeo igrati u Zagrebu, u školi u Sigetu, a natjecateljski sa 14 godina u Mladosti. Nastavio je u Industromontaži, šest je mjeseci bio na sveučilištu u SAD-u, a 1977. vratio se u Cibonu u kojoj je bio deset godina. Nakon sezone u talijanskom Fantoniju (Udine) vratio se u Cibonu u kojoj je 1989. završio igračku karijeru.
Kao diplomirani ekonomist radio je zatim u Ingri, a od 1991. godine obnašao je dužnost glavnog tajnika Hrvatskog koπarkaπkog saveza. U svoju se Cibonu vratio 1996. kao sportski direktor. Danas radi u Ustanovi za upravljanjima športskim objektima u Zagrebu.
Za Cibonu je odigrao 414 utakmica i postigao 4830 koševa, što ga stavlja za košarkaša s najvećim brojem odigranih utakmica i postignutih koševa trofejnog zagrebačkog kluba. Nakić je s Cibonom osvojio 12 trofeja, dvaput Kup prvaka te Kup kupova.
Za reprezentaciju bivše Jugoslavije odigrao je 94 utakmice i postigao 687 koševa. Osvajač je zlatne medalje na Olimpijskim igrama 1980. u Moskvi, te olimpijske bronce četiri godine kasnije u Los Angelesu. S europskih prvenstava ima brončano odličje osvojeno 1979., a igrao je i na EP-u 1985. Na Mediteranskim igrama osvojio je zlato 1983. i srebro 1979., a na balkanskim prvenstvima zlato 1977. i 1978. te srebro 1979. Na Univerzijadi 1979.godine osvojio je srebrnu medalju.
No, jedan detalj njegove karijere bio je presudan za stvaranje velike Cibone, kluba koji je kasnije postao europska senzacija, osvojivši dva naslova europskog prvaka.
Riječ je o odlučujućem pogotku nekoliko sekundi prije kraja u finalnoj utakmici doigravanja za naslov prvaka Jugoslavije 1984. godine. U maloj dvorani zagrebačkog Sportskog doma pri prednosti beogradske momčadi od pola koša Mihovil Nakić preuzeo je rizik i „horok” udarcem postigao pobjedonosni pogodak dvije sekunde prije kraja. Crvena zvezda je imala napad, ali Zufer Avdija promašio je šut s centra…

Ciboni se tada sve otvorilo. U sjećanju na te dane Mihovil Nakić je govorio:
„Osobito mi je drag trofej koji smo osvojili mojim košem u posljednjim sekundama protiv Crvene zvezde u Zagrebu 1984. Već su nas bili otpisali, Krešo Ćosić je prestao igrati, Andro Knego je otišao u vojsku. Ali, osvojili smo prvenstvo, što je bilo presudno za dolazak Dražena Petrovića, otvorili smo vrata Kupa prvaka na čiji smo se tron popeli sljedeće sezone. Tim se košem zarolala priča o Ciboni koja je otišla do vrha Europe”.
Mihovil Nakić vrhunski je intelektualac i jedan od naših najvećih košarkaša i sportaša svih vremena. Njegova riječ ima težinu:
„Sjećam se kako smo proslavili tu pobjedu, a najljepše stvari su nas tek čekale. Inače, Zagreb je tih dana proživljavao jednu fenomenalnu, ne samo sportsku atmosferu – živjelo se za Cibonu ali i za ostale zagrebačke sportaše. Jer, kada smo 1982. godine osvojili naslov, a za nas je igrao Krešimir Ćosić, i Dinamo je postao prvak nakon 24 godine čekanja. Bilo je to divno vrijeme, zaista. Tu euforiju je uistinu valjalo doživjeti. Jednom sam ušao u Namu, a prodavačica mi je rekla – Vi i Dinamo ste nam jedino veselje! Kad doživiš tako lijepe riječi, te uspomene su mi puno draže od svih drugih patetičnih priča. No, ti uspjesi su razmazili ljude koji misle da je samo prvo mjesto vrijedno pažnje. Danas je to iluzija”.