Depresija je svojevrsna tabu tema kod i oko sportaša. Prisjećamo se nemilog događaja iz studenog 2018. godine kada je u teškoj depresiji njemački vratar Robert Enke počinio samoubojstvo, bacivši se pod vlakom. Njemačka javnost ostala je tada zaprepaštena i tek od tada se stidljivo počelo govoriti o depresivnim epizodama kod sportaša i nedostatka pomoći koja im je zapravo nužna.

Robert Enke se bacio pod vlak kod Neustadta na Rubenbergeu. Tada je bio član njemačkog Hannovera i reprezentacije.

“Ovo je tragedija. Očekujete mnoge stvari u životu, ali ne i ovako nešto. Ne znam kako i zašto se ovo dogodilo, ali vjerujem da Enkeova smrt nema nikakve veze s nogometom”, izjavio je tada predsjednik Hannovera Martin Kind.

Ipak, klupko se počelo odmotavati. Prije Enkeovog samoubojstva dogodio se težak niz nesretnih okolnosti.
Robert Enke i njegova supruga Teresa izgubili su dvije godine prije kćerku Laru koja je preminula kao dvogodišnjakinja zbog srčanih problema prilikom rođenja. Par je prije Enkeovog samoubojstva posvojio djevojčicu, ali nakon svega što mu se dogodilo vratar Hannovera postao je nestabilna osoba.

Danima kasnije, njemačka televizija ARD objavila je da se Enke ubio samo 200 metara dalje od groba svoje preminule kćerke.

Ipak, stručnjaci tvrde da smrt kćerke nije bio jedini okidač za samoubojstvo. Već da je nesretni Robert Enke bolovao i prije.

Enke je karijeru započeo u Carl Zeiss Jenni 1995. godine, da bi ju nastavio u Monchengladbachu i kasnije u Lisabonu, gdje je igrao za Benficu i bio klupski heroj. Zatim ga je 2002. kupila Barcelona, no tamo se nije naigrao, već je bio na posudbi u Fenerbacheu i Tenerifama. Karijeru je nastavio u Hannoveru, gdje je bio prvi vratar i najbolji igrač, a pozvan je i u reprezentaciju na Euro 2008. Tada 32-godišnji Enke je bio u konkurenciji za prvog vratara njemačke nogometne reprezentacije, ali onda se dogodilo samoubojstvo.

Samoubojstvo svjetski znanog vratara na brutalan je način pokazalo koliko je malo šira javnost poznavala njegov stvarni karakter. Nekoliko godina kasnije na Frankfurtskom sajmu knjiga predstavljena je Enkeova biografija. Autor knjige je novinar Ronald Reng, dugogodišnji pratitelj i bliski prijatelj pokojnog igrača.

Ronald Reng i Robert Enke bili su jako dobri prijatelji. Na jednoj strani novinar, na drugoj vratar “Elfa”. Sedam godina su se poznavali. I onda je došao 10. studenoga 2009. Vijest o Enkeovoj smrti iznenadila je i samog Renga.

Enkeovi prijatelji znali su da je golman imao problema, ali nisu znali koliko ga je ozbiljno mučila depresija. “Eto, 2003. godine kad je igrao u Barceloni, ja sam primijetio da nešto nije u redu. Njegovo lice je bila kamena maska. Ali mi nismo imali antene za njegovu depresiju. Mi smo uvijek tražili neke druge razloge za njegovo loše raspoloženje”, prisjeća se Reng Enkeovih dana u velikom španjolskom klubu.

Mnogi tvrde da je Enke skrivao svoju bolest. Skrivao ju je i od prijatelja, i od poznanika, i od kolega.

“Ne vjerujem da mu je trebalo puno snage da skriva bolest od nas. Puno više snage trebalo mu je da obračuna s depresijom. To je bio ogroman napor. Kad danas čitamo Robertove dnevnike, otprilike možemo naslutiti kako uopće izgleda život neke osobe koja pati od depresije.”

Nakon Enkeove smrti, mnogi su se pitali bi li za pokojnog golmana bilo bolje da je on otvoreno pričao o bolesti. Ronald Reng, autor knjige je rekao:

“Reći javno da boluješ od depresije znači praktično uništiti život kakav si do tada živio. Robert je bio vratar njemačke nogometne reprezentacije. I da on kaže da je depresivan? Pa ljudi bi rekli da mu je mjesto u klinici. On se našao pred jednom velikom crnom rupom. On nije znao što ga očekuje. On se pitao hoće li ikada više moći nastupati kao profesionalni igrač?”

Pisac Reng kaže da se bolest, i to ne samo u nogometu, doživljava kao znak slabosti. Robert Enke je bio senzibilna osoba, čovjek koji se brinuo i oko svojih kolega. No, u profesionalnom nogometu je nažalost, kaže Reng, činjenica da se: “…solidarnost, suosjećajnost prečesto shvaćaju kao slabost. Uopće se ne shvaća da se kod onih ljudi koji se brinu oko kolega ne radi o lošijim nogometašima. Ili da netko kaže: OK, on je bolji vratar od mene, on treba stajati na golu, on je broj jedan!”