fbpx

Subscribe Now

* You will receive the latest news and updates on your favorite celebrities!

Trending News

01 pro 2020

Objava

TRI GODINE BEZ TOME ŽIDAKA Dirljiv “adio” kolegice Eibl od novinarskog majstora
Nogomet

TRI GODINE BEZ TOME ŽIDAKA Dirljiv “adio” kolegice Eibl od novinarskog majstora 

Na današnji dan prije tri godine umro je veliki hrvatski sportski novinar Tomislav Židak. Rođen je u Vugrovcu kraj Zagreba, 1953. godine.  Nakon što je završio gimnaziju upisao je i studirao je pravo. Novinarstvom se počeo baviti 1975. godine i to u Studentskome listu.  Karijeru športskoga novinara započeo je 1977. godine u Sportskim novostima.  Najviše pisao je o nogometu i nogometašima, zagrebačkome Dinamu i Hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji. Za Jutarnji list pisao je od 1999.  do 2017. godine. U svome novinarskome poslu izvještavao je sa Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine, te Olimpijskih igara u Seulu 1988., Barceloni 1992., Atlanti 1996., Sydneyu 2000., Ateni 2004., Pekingu 2008. i Londonu 2012. godine a također i s brojnih svjetskih i europskih nogometnih prvenstava.

Za uspomenu na našeg dragog kolegu i istinskog novinarskog gorostasa objavljujemo dirljiv oproštaj  od njega kojeg je napisala njegova kolegica, prijateljica i dugogodišnja suradnica Romana Eibl.

“Umjesto in memoriama, jer eto tek nas je napustio, a već nam nedostaje Židak među nama koji bi riječima mogao obujmiti djelo, značaj i ostavštinu prerano umrlog prijatelja i kolege Tomislava Židaka, u znak posvete čovjeku i piscu koji je ne samo našu novinarsku profesiju nego i naš život učinio uzbudljivijim, bogatijim i boljim, objavljujem intervju koji sam prije desetak godina napravila s njime za Jet set magazin. Tomo je vrlo rijetko pristajao stajati s druge strane mikrofona, jer on je bio taj koji pita, izvlačio je iz sugovornika ono što ni rođenoj majci ne bi priznali, a kada bi na rastanku sugovornik molećivo ustvrdio: “Ovo ostaje među nama, ne?”, Tomo bi uzvratio: “Da, među nama, sve dok se ne raziđemo.”

Počivao u miru Božjem, dragi Tomek. Otišao si simbolično u velikom tjednu, na veliki četvrtak, u danima tišine i molitve. Ti si sve rekao što si imao i trebao reći, premda bi lakše i ugodnije živio da si nešto i prešutio. Nama ostaje da molimo za tebe i prazninu u našoj profesiji nakon tvoga odlaska učinimo podnošljivom. A to će biti težak zadatak, Tomek…

INTERVJU ROMANE EIBL S TOMISLAVOM ŽIDAKOM ZA JET-SET MAGAZIN S TOMISLAVOM ŽIDAKOM 2002. GODINE 

“Najpopularniji hrvatski športski novinar Tomislav Židak (rođ. 1. siječnja 1953.) pripada brojnoj novinarskoj galeriji koja će u trenutku iskrenosti ili napadaja tjeskobe priznati kako je promašio profesiju. Židak će biti još izravniji, pa će izustiti da je zapravo promašio svoj život, jer je njegova ambicija u životu bila daleko od svjetala športskih pozornica, modernih gladijatora, goleadora, Maradone, Šukera, Ivaniševića, Blaževića, Mamića i “Dinama”.
On je veliki dio svoje mladosti opsesivno želio biti kazališni režiser. No, sudbina je Židaku namijenila neki drugi put, kojeg je kao novinar začeo početkom sedamdesetih prošloga stoljeća u “Studentskom listu” sa, kako kaže, grupom anarhista koje je sve vrlo brzo najurio Stipe Šuvar.
Dvadeset i četiri je godine iz dana u dan pisao u “Sportskim novostima”, posljednje četiri u “Jutarnjem listu”, u kojem je odnedavno – osim što je jedan od najproduktivnijih i najefektnijih autora – i urednik športske rubrike.
Iako je propustio biti kazališnim, Židak ipak nije propustio biti osebujnim režiserom ne samo vlastitih tekstova nego i brojnih prevrata, drama, komedija, pa i poneke sapunice na hrvatskoj športskoj sceni, osobito nogometnoj, još osobitije “Dinamovoj”. Iako je bio na šest olimpijskih igara (Sarajevo, Seoul, Barcelona, Atlanta, Sydney Atena) i na četiri nogometna svjetska prvenstva (Italija, SAD, Francuska, Japan), stalno će se u razgovoru i svojim sjećanjima vraćati na “Dinamo”, svoju ljubav za sva vremena.
Pa će tako govoreći o povijesnim uspjesima hrvatskoga športa prvo spomenuti pobjedu Hrvatske protiv Njemačke na SP-u, ali odmah potom i veliku pobjedu “Dinama” protiv “Celtica”, pa “Dinama” protiv “Ajaxa”…
Danas ga u sjećanje na kazalište vraća još samo Krleža, koji mu je stalno pri ruci, dok ga uvijek i stalno u stvarnost, nekad grublje nekad nježnije, vrati pomisao na “Dinamo” s čijim se brojnim vladajućim garniturama i veselio i ratovao. Trenutno je, naravno zbog svojih tekstova, u Maksimiru nepoželjan…
* Vi ste najpopularniji i najbolje plaćeni hrvatski športski novinar. Godi li vam ta spoznaja?
– Nisam siguran da sam najbolje plaćen. A što to znači najpopularniji!?
* Vaša primanja i Vaš status izazivaju zavist i ljubomoru kod kolega. Jeste li to osjetili?
– Nisam osjetio da su ljubomorni zbog toga što sam možda dobro plaćen. Ionako sve uglavnom potrošim s njima…
* Jeste li postali pomalo ovisni o svojoj popularnosti, o svom imenu u novinama, o tome da vas ljudi citiraju, da se o vašim štivima priča…?
– Novinari su posebno tašti, ni ja nisam iznimka, i posebno na početku mi je sve to imponiralo. No, sad mi je već to pomalo postalo naporno, jer mi dolaze ljudi s raznoraznim idejama, svi mi hoće “prodati” nekakve štiklece, pa traže da recenziram njihove knjige, da pišem reportaže o njihovim prijateljima… Moram paziti kako se ponašam prema tim ljudima, dakle nisam više opušten.
* Koliko Vas opterećuje svakotjedno pisanje kolumne “Iz maksimirske šume” o događajima u Dinamu, a pisali ste je i iz Sydneya, Portugala, Atene, Londona…
– Napisao sam ih oko 250, bez prekida, 250 tjedana za redom. Ponekad mi je stanovito opterećenje, jer nema uvijek materijala od kojega bi čovjek trebao napraviti kolumnu kako sam ju zamislio. Strašno sam, međutim, opušten kad je završim i ako mislim da je dobra, onda obično to proslavim sam sa sobom u jednom od kafića u susjedstvu redakcije.
* Koliko ste svjesni da novinari, pa i Vi, u stvaralačkoj hiperprodukciji bivate kontradiktorni, pa dolazite u sukob s vlastitim stavovima, čak i od prethodnoga dana?
– Svjestan sam toga, kako ne. Ali, mislim da je to nužnost, pišem o športu, o nogometu, gdje je danas rezultat ovakav, sutra onakav, a jasno je da pobjede odnosno porazi uvjetuju i novinarska raspoloženja. Pritom, naravno, nitko od nas novinara, pa ni ja, nije prorok i nepogrješiv. Uskoro bih trebao izdati knjigu svojih kolumni u kojoj će se tiskati i dobar dio onih koje smatram svojim promašajima. I objasnit ću u knjizi zašto sam promašio i kako sam promašio. Od tih 250 kolumni, žestoko sam ih promašio 50!
* Čim otvoreno priznajete svoje novinarske promašaje znači da i niste tako tašti?
– A, ne. Ja sam jako tašt na svoje novinarstvo.
* Kako biste se ponašali da Vi svakodnevno s druge strane imate nekoga svoga Židaka?
– Ne znam kako bih se ponašao, ne bi mi bilo baš ugodno.
* Ne biste ga možda izmlatili? To je naime u posljednje vrijeme postao način obračuna sa športskim novinarima?
– Ne, nisam pristaša takve vrste komunikacije. Ali zna se dogoditi da me “oderu” u našim novinama iz južne Hrvatske i ne osjećam se onda baš dobro.
* Slažete li se s teorijom da ste svoju novinarsku snagu i utjecaj izgradili lupajući upravo po utjecajnima, velikima ili makar važnima? Jer, što ste jače lupili po utjecajnom liku, i Vi ste bili jači.
– Slažem se. Ljudima je trebalo reći što se događa, recimo, u “Dinamu”. Trebalo je napisati istinu, koja može biti predstavljena i ovako i onako. Kreatori te istine u mojem slučaju, a ja već 24 godine profesionalno pišem o “Dinamu”, su ljudi koji su popularni, jaki, moćni, nekad su imali zaštitu komiteta, pa su imali zaštitu Pantovčaka, uglavnom njih uvijek netko štiti, uvijek su jaki. Ljudi vole kad vide da ni takvi nisu nedodirljivi, da se i takvima može reći da nisu u pravu i da nisu nepogrješivi. Točno je, ljudi vole kad veliki naj…
* Tko Vam je najviše, uvjetno rečeno, radio o glavi? Recimo, priča se da je nogometna reprezentacija bila 3. na svijetu i zato što ste u Francuskoj bili u svojevrsnom zlatnom kavezu u Parizu, pisali ste o svemu, ali su o našoj reprezentaciji pisale Vaše redakcijske kolege?
– Krasno pitanje, ali ja mislim da nije to baš tako kako mi pokušavate natovariti. Iako je istina da me tada glavni urednik SN i glasnogovornik reprezentacije pokojni Darko Tironi nije pustio ni blizu reprezentacije, vjerojatno je to odgovaralo i Ćiri Blaževiću, jer tekstovi su bili lakirani i ispeglani.
* Svi se žale na novinarstvo i novinare, a svatko bi ih rado iskoristio za sebe. Jeste li se često u svojoj karijeri osjećali iskorištenim od osoba koje ste svakodnevno pratili?
– Novinare svi iskorištavaju. I naravno da sam se i ja milijun puta u svojih 27 novinarskih godina osjećao iskorištenim.
Svi ti ljudi o kojima mi pišemo, na kraju dođu do svog cilja u čemu im mi značajno pomažemo, iako mislim da se to ne valorizira onako kako bi trebalo valorizirati: s poštovanjem i uvažavanjem. Kada bi taj međusobni odnos nas novinara i ljudi o kojima pišemo bio zdraviji, ne bi bilo ni toliko potrebe za manipulacijom, tekstovi bi bili i objektivniji i bolji i obje bi strane imale više koristi. No, ovdje to nije slučaj. Nakon stotinu dobrih tekstova o jednom čovjeku a nakon prvog lošeg teksta, ovdje si odmah smeće. Novinari su kod nas vrlo hedikepirani, nakon prvog loše postavljenog zareza gubiš simpatije i dobivaš protivnike.
* Činjenica je da mnogo lakše i efektinje novinari pišu o slabostima, nego o vrlinama…
– Kad napišeš nešto afirmativno, onda si kupljen. A kad napišeš loše, onda si smeće. Sredine ionako nema. Stvari su dobro ili loše napravljene, posebno u športu, jer 1-0 i 0-0 nisu isti rezultati. Iza svakoga rezultata stoji nečiji rad; ako ga kritiziraš nisi dobar, ako pišeš panegirike onda si plaćenik. Na žalost, to je primitivno poimanje novinarstva koje je u nas ustaljeno.
* Čini mi se da se neprestano osjećate povrijeđenim?
– Istina, stalno se osjećam povrijeđenim, stalno sam uvrijeđen, stalno se u sebi borim s tim lošim osjećajima.
* Možda dijelite iste osjećaje s protagonistima svojih kolumni u kojima ste britki, oštri, čak i grubi, vrlo jasni, nedvosmisleni. I likovi o kojima pišete na svoj osebujan način također se mogu osjećati povrijeđenima i uvrijeđenima…
– Svjestan sam da moj stil ne odgovara ljudima o kojima pišem, ali ja sam takav novinar i kao takav odgovaram svome poslodavcu.
* Što smatrate svojom najvećom novinarskom pričom?
– Bilo je toga dosta, ali najveća je intervju s Maradonom kojeg sam u Sevilli čekao 19 dana. Maradona se spremao na bijeg iz Seville jer mu je prijetila napuljska mafija. Ja sam njegovog posljednjeg jutra u Sevilli, uz veliku pomoć Davora Šukera, uspio ući nakon treninga u svlačionicu i 20 minuta s njim razgovarao. U jednom mi je trenutku rekao: “Gospodine, već mi peti puta postavljate posljednje pitanje!”. To mi ostaje kao jedan od najljepših doživljaja; i dok sam ga danima vrebao, gledajući sve njegove treninge, i dok sam razgovarao s njim i na kraju kad sam ga pitao boji li se prijetnji napuljske mafije koja mu je za petama zbog raznih stvari kojima je bio okružen, a on mi je odgovorio: “Sve mogu napraviti, samo ne mogu zaustaviti avion koji sutra leti za Buenos Aires.” I onda je izašao iz svlačionice, vani ga je čekalo oko 200 novinara, a on je rekao: “Gospodo, vi znate da je danas srijeda, a ja intervjue dajem samo četvrtkom.”
* Maradona ili Pele?
– Za mene je Maradona najveći svih vremena! Impresioniralo me što je on mogao sve sam. On je s drugorazrednim “Napolijem” osvojio Kup Uefa i bio prvak Italije. S prosječnom momčadi Argentine 1986. bio je svjetski prvak i s još prosječnijom 1990. igrao je u finalu Svjetskog prvenstva. Pelea, istina, znam više statistički nego novinarski, a s Maradonom sam radio dva intervjua i bio na njegovom oproštaju u Buenos Airesu, pa sam možda i malo subjektivan…
* Jeste li ponosniji na nešto što ste objavili ili možda na nešto što ste prešutjeli?
– Mislim da nisam ništa prešutio. Kod mene vrijedi pravilo: bez obzira koliko smo dobri, nikada mi nemojte reći ovo nije za objaviti, ovo je među nama. Jer mene to što je među nama apsolutno ne zanima. Sve što je rečeno preda mnom ja ću objaviti ili iskoristiti kad-tad. Tako je postalo pravilo da kad mi netko kaže ovo je među nama, ja mu velim – dok se ne raziđemo. Jer sam uvjeren da želi da to sutra bude na prvoj strani.
* Jeste li objavili sve što ste htjeli ili ipak nešto niste smjeli?
– Nisam objavio sve što sam htio. Bilo je crnih razdoblja u mojoj karijeri, bio sam pet puta suspendiran, jedanput čak devet mjeseci. Bilo je i tekstova koji su izašli navečer, ali nisu dočekali u novinama i jutro. Među ostalima, jedan je bio i o Antunu Vrdoljaku. Sve se to događalo dok sam bio u “Sportskim novostima”. Moram reći da mi u “Jutarnjem listu” gazda nikada nije rekao “molim te nemoj objaviti to i to ili o tome i tome”. I to je bio jedini uvjet kada sam dolazio u “Jutarnji list”. Nisam pitao za novac, pitao sam samo hoće li mi kratiti ili dopisivati tekstove.
* Na koga ste potrošili najviše tinte?
– Na Ćiru Blaževića. On je najoriginalnija medijska persona koju sam ikada sreo, a sreo sam doista cijelu galeriju zanimljivih ljudi ovdje i u svijetu. Ali, Ćiro je apsolutni broj jedan. Nikad nisam vidio tako bistrog, iskričavog, elokventnog čovjeka, jedan je od najvećih kozera koje sam uopće upoznao.
* Imate li grižnju savjesti kada nekoga “oderete”, pa shvatite da ste možda ipak i pretjerali?
– Imam. I to dosta često, naročito kad sretnem te ljude kasnije. Nije mi lako suočavati se s njima, ali novinari ne bi trebali imati pigmente. Ja više ne mogu pocrvenjeti. Ako sam nešto o nekome napisao tako i tako, znači da je tada upravo tako to trebalo napisati.
* Jeste li nekome svojim pisanjem naudili?
– Nisam baš nekome naudio, uglavnom lupam po bogatima, moćnima, dobrostojećima, slavnima…
* A jeste li nekome svojim pisanjem pomogli?
– Mislim da nisam ni puno pomagao ljudima. Pomagao sam samo onima koji su bili talentirani, to mi je opsesija.
* Cijeli je Vaš profesionalni vijek vezan uz “Dinamo”, je li pratiti “Dinamo” novinarska robija ili svetkovina?
– Zavisi kako svome poslu pristupate. Ako pokušavate ljudima predočiti sve što se tamo događa, a mi znamo da se u “Dinamu” ne događa samo ružičasto, onda je to vrlo težak posao. Ako si benigni novinar, samo bilježničar, onda je to krasan posao, jer u “Dinamu” su vrlo galantni ako ste u ljubavi s njima, ali vas ne cijene.
* Koje je značenje današnjega “Dinama”, bez publike i rezultata, a da ipak u Maksimir svakodnevno hodočasti 20-ak novinara i da “Dinamo” uvijek pronalazi udarna mjesta na novinskim stranicama?
– Mislim da je Dinamo najvažnija i najveća hrvatska športska institucija. Svaka čast “Hajduku”, “Ciboni” i svima ostalima, ali “Dinamo” i kad je najgori, uvijek je na vrhu medijske pozornosti. Ne znam je li to zato što milijun i pol Hrvata navija za “Dinamo”, iako ih na stadionu nema više od tri-četiri tisuće.
* Dinamo 1982. ili Dinamo 1997.?
– Radi se o dva različita nogometna vremena. Po talentu “Dinamo” 1982. je možda bio malo bolji, malo jači, ali ne znam je li “Dinamo” “82. imao takvog igrača kakav je bio Robert Prosinečki koji je u drugoj polovici 90-ih predvodio dva puta “Dinamo” u Ligi prvaka. Kada bih slagao red Dinama po vrijednosti, bez obzira na Kup velesajamskih gradova koji je osvojila generacija 1967., mislim da bi mi na prvom mjestu po klasi bio Dinamo “97., pa Dinamo “82. i tek onda Dinamo “67.
* Canjuga ili Barišić?
– Dva sasvim različita predsjednika, nemaju dodirnih točaka. Canjuga je bio “šef iz komiteta” koji je imao sve na dlanu, a Barišić ipak mora dati “Siemensovih” 2,5 milijuna eura da bi bio predsjednik. Istina je da je u Canjugino doba “Dinamo” bio neusporedivo bolji, jači, kvalitetniji.
* Prosinečki ili Boban?
– Prosinečki je najtalentiraniji “Dinamov” igrač svih vremena. A Boban kao persona, uz Zajeca, najveća je osoba koja je ikad igrala u maksimirskom klubu.
* Gledali ste brojne športaše: tko Vam se čini najistinskiji, najpošteniji?
– Goran Ivanišević. Kod njega nema “farbanja”, njegov rezultat sve govori o njemu, kao i njegov odnos prema ljudima.
* Koji je po Vama najveći hrvatski športski uspjeh svih vremena?
– Trebala bi to biti Janičina olimpijska zlata, ali skijanje ipak nije tako rasprostranjen šport. Po meni, najjači naš rezultat je košarkaški finale na Olimpijskim igrama u Barceloni. Igrali smo protiv najjače košarkaške momčadi koja je ikad hodala po svijetu, prvog i jedinog Dream Teama, a u jednom trenutku vodili smo sa 25-24 . To nikad neću zaboraviti.
* Doajen športskog novinarstva Žarko Susić kaže da novinar ne smije biti strastven, pisati pod utjecajem emocija, te da nipošto ne smije biti navijač. Vi osim što pi- šete i emotivno i strasno, deklarirani ste navijač i “dinamovac”.
– Iznimno poštujem Žarka, ali ja nisam izdanak njegove škole. On je jedna druga generacija. Meni su uzori bili engleski novinari i na neki način pokušavam ih kopirati. Ako čovjek piše bez strasti i emocija, mislim da to nije dobar članak. Možda je objektivniji, ali je kao nedjeljni ručak bez mesa”..

Vezane vijesti

Komentari