Prije 37 godina, 4. travnja 1983. godine, umro je jedan od najvećih hrvatskih nogometaša u povijesti – Bernard Vukas. Iako rođeni Zagrepčanin (Drenovačka ulica na Trešnjevci) najveći dio karijere proveo je u splitskom Hajduku gdje je za života postao legenda. Njegova sjajna karijera nije bila omeđena samo tadašnjom jugoslavenskom nogometnim scenom, osvajao je i olimpijska odličja, a bio je redovito zvan i za nastupe u reprezentaciji svijeta.
Vukasi, inače, potječu iz mjestašca nedaleko Zagreba, Vugrovca. Na mjestu kuće Vukasovih nalazi se zgrada novogradnje, no ulica se inicijativom mještana danas zove Vukasovim imenom…
Rođen 1. svibnja 1927. godine Bernard Vukas počeo je igrati nogomet u Concordiji, potom je prešao u Amater da bi naposljetku, na kraju Drugog svjetskog rata, osvanuo u Zagrebu. Dobre partije mladog plavokosog napadača nisu mogle ostati nezapažene. Odvlačili su Vukasa i u Beograd gdje je nastupao za Diviziju tenkista, no nije želio tamo ostati. Oko na Vukasa bacio je i zagrebački Dinamo koji ga je čak poveo na turneju po Bugarskoj. Nije Vukas u plavom dresu uopće igrao loše, no tadašnju struku zagrebačkog kluba zacijelo niije zadovoljio. Ili su mislili da im Vukas prije ili kasnije ne može pobjeći…
No, 1947. godine Hajduk je pripravio opsežnu akciju dovođenja Vukasa u Split. Taj zadatak povjeren je zaludjelom Hajdukovcu, Luki Šariću koji je bio direktor TEŽ-a. Vukas je u Splitu lijepo dočekan što mu je potaklo, kako sam kasnije kaže, naročito raspoloženje te je odmah počeo pružati sjajne partije. Istovremeno postajući ljubimac temperamentnih navijača. U Hajduku je igrao u dva navrata (1947-57 i 1959-62), dočim je u međuvremenu nastupao za talijansku Bolognu. Sa splitskim klubom osvojio je tri naslova jugoslavenskog prvaka (1950, 1952, 1955) . Bio je istovremeno i vezni igrač i napadač. A 1955. godine bio je i najbolji strijelac prve lige s 20 postignutih golova, a iste godine uslijedilo je još jedno priznanje, Narodni sport ga je proglasio najboljim jugoslavenskim sportašom.
Vukas je za Hajduk sveukupno odigrao 615 utakmica i postigao 300 golova.
S takvim učinkom i danas je najbolji igrač Hajduka u povijesti. Kao prvi jugoslavenskin profesionalac s dozvolom prešao je u talijanski klub Bolognu (1957–58). Nakon toga vratio se u Split, a od 1963. do 1967. igrao je profesionalno u austrijskim klubovima Austria Klagenfurt, GAK iz Graza i KSV Kapfenberg gdje i završava karijeru.
“Da se iznova rodim opet bih igrao za Hajduk”; izjavio je jednom pred televizijskim kamerama.
Nekoliko desetljeća kasnije Vukas je u odabiru Večernjeg lista proglašen čak i najboljim hrvatskim sportašom 20. stoljeća.
Bernard Vukas bio je i uspješan jugoslavenski reprezentativac, odigrao je 59 utakmica i postigao 22 pogotka. Na Olimpijskim igrama 1948. u Londonu i 1952. u Helsinkiju osvojio je srebrne medalje. Zapaženo je igrao i na dvama Svjetskim prvenstvima, u Brazilu 1950. te u Švicarskoj 1954. Igrao je za reprezentaciju FIFE na Wembleyju protiv Engleske, 1953. godine, povodom proslave 90. godina engleskog nogometnog saveza. Utakmica je završila rezultatom 4-4, a Vukas je bio jedan od zapaženijih sudionika – „namjestio“ je dva gola, a na njemu je „napravljen“ i jedanaesterac. Dvije godine kasnije, 1955., u Belfastu na utakmici Europa – Velika Britanija, Bernard Vukas bio je najbolji igrač, postigavši tri pogotka kojima je potopio reprezentaciju Velike Britanije (4-1) i potvrdio da je te sezone bio najbolji nogometaš Europe.
Bernard Vukas je donio pod Marjan prvu veliku TV-antenu kojom se moglo ‘uloviti’ program RAI-ja i gledati talijansku nogometnu ligu! Tada nastaje tradicija praćenja Serie A s posebnim guštom, a malo tko zna tko je napravio prvi, pionirski korak.
Vukas je bio i prvi domaći nogometaš koji je kao profesionalac otišao u inozemstvo. Godine 1957. otišao je u FC Bolognu, za koju je nastupao dvije sezone. Drugi put otišao je u inozemstvo 1962. godine da bi nastupao za GAK iz Graza pa potom u Austriju Klagenfurt i KSV Kapfenberg.
Vukasovo nogometno umijeće i ugled nikad nije bilo zaboravljeno. Popularni sportski publicist Zvonimir Magdić o njemu je napisao knjigu iz koje tek izdvajamo…
“Njemu pet igrača ispred nisu predstavljali problem, rješavao je jednog po jednog”!
Komentari