Dok vodi momčad ne miruje ni sekunde. Stoji uz aut crtu, sugerira pogledom, kretnjom, gestikulacijom. Uživa u poziciji autsajdera, priznao je jednom, jer mu to otvara brojne mogućnosti da trijumfira poput favorita. I da, bolji je trener nego što je bio igrač, a bio je veliki igrač.
Diego Simeone, Argentinac, temperamentan stručnjak koji vodi madridski Atletico i na sveopći šok izvrsno parira europskim gigantima, te Barceloni i Realu u domaćem prvenstvu. Nogomet koju igra njegova momčad nekima nije atraktivan, no Simeone je pristupio poslu trenera poput najboljeg političara. “Umijeće mogućega”, uvijek se mora napraviti ono što se može, a uvijek se može puno.
Njegovo kraljevstvo – rezultat. Pošto-poto. Makar izgledalo tmurno, bitno je ostati na nogama. A suparnika uvijek imaš vremena nokautirati. Tako Simeone vodi madridski Atletico, kao što trener vodi boksača koji je usredotočen ostati na nogama, jer zna da ima udarac koji će suparnika, prije ili kasnije, oboriti s nogu.
Njegovi rezultati su impresivni! U sedam godina Atletico je osvojio Europsku ligu, Superkup, Primeru, kup kralja, te u dva navrata došao do finala Lige prvaka. Obračunavao se s najboljim momčadima, pobjeđivao je i izbacivao Barcelonu, Bayern, a svakom igraču kojem je dao šansu u svojoj momčadi uvećavao je cijenu. Pa i našem Mandžukiću, a zacijelo će tako biti i s Vrsaljkom. Od igrača zna izvući baš sve.
Traži i daje lojalnost. Prije dvije sezone tražili su ga, dali mu konkretne ponude i Liverpool i Manchester City, on je odlučio ostati ako mu Atletico osigura neke igračke uvjete. Kad se to ispunilo nije uopće dvojio, ostao je u Madridu. I opet radi čuda.
Simeone je u međuvremenu čak i krenuo na sate engleskog jezika, za svaki slučaj. Dobro će mu doći, svejedno, iako je ostao.
Osim po bujnom temperamentu, pa katkad i sklonost izgredima koji imaju cilj razbuditi momčad, znan je po sjajnim izjavama, omiljen je sugovornik novinarima koji samo čekaju njegovu misao…
“Mogu me zvati luđakom, kako me i zovu. Ali, nikad ne bih trenirao, primjerice, Real. Ja sam iz Atletica, tako sam u Argentini iz Racinga i nikad ne bih mogao trenirati Independiente. Meni bi to bilo glupo, a ja se, znate, klonim, gluposti”.
“El Cholo”, su mu nadjenuli nadima, luđak, luckasti, otkačeni… Pogledajte kako on bodri svoje igrače:
“Želim se zahvaliti svim majkama mojih igrača davajući im tako velika muda.”
Kad je 2014. godine doveo Atletico do naslova nakon 18 godina čekanja pokušao je objasniti svoj radni sustav:
“Vodim svoju momčad kao da je obitelj. Želim da se svaki igrač osjeća kao dio moje obitelji. I oni iznad i ispod, i predsjednik kluba i vrtlar koji uređuje našu travu. Kad napravim da se svatko od njih osjeti bitan onda je lako. No, nemojte se zavaravati, to je težak, najteži zadatak, radim s ljudima, a ne stvarima”.
Strašno se pritom ljuti kada je netko od pričuvnih igrača nezadovoljan.
“U tome je poanta, ako se onaj na klupi ne osjeća bitan kao onaj u prvoj postavi u određenoj utakmici,sve je uzalud. Pa, čovjek na klupi kasnije može biti igrač odluke, neće to biti ako razmišlja zašto sjedim, a ne igram. Pobjeđuje momčad, ne pojedinac, a momčad su i oni na klupi”.
Ovaj trener razmišlja dugoročno. Prije svake sezone razgovara dugo nasamo s igračima. Želi shvatiti što oni očekuju od sezone i od njega. Priča:
“Uvijek prije početka sezone pitam svoje igrače kakvu sezonu priželjkuju. Sezonu u kojoj igraju sve utakmice i završavaju bez trofeja. Ili bi više voljeli da igraju dvadesetak od četrdesetak utakmica, zabiju desetak golova i na kraju budu prvaci. Uvijek takva opcija upali, uvijek izaberu drugu opciju”.
Mrzi, istinski mrzi nezadovoljne igrače na klupi.
“Ne želim igrače koji hoće da budu glavni likovi u momčadi. Ako ne dajete sve od sebe i ja to vidim, netko drugi će vam uzeti mjesto. Ništa kod mene nije sigurno, ako se uspavaš, letiš van. Da se nisam tako ponašao znate kad bih mogli osvojiti naslov pokraj Barcelone i Reala. U nekom petom životu”.
A pripreme za dvoboje s Barcelonom i Realom su mu ne samo fizičke,već i psihičke.
“Ajmo ovako, znamo da smo slabiji od Reala ili Barcelone, ali samo zbog igrača koje oni imaju. Dobra je stvar da sami znamo tko smo i koliko možemo jer onog dana kad si umislimo da smo najbolji oni će nas ‘napucati’ s četiri ili pet golova razlike”.
Vrlo je zanimljivo što Simeone nogomet često uspoređuje sa svakodnevnim životom. I njegove riječi imaju i te kako smisla. Pročitajte:
“Zar ne primjećujete, u obje igre – životu i nogometu – prostor za grešku je tako mali. Pola koraka prekasno ili prerano i nećete uspjeti… Pola sekunde presporo ili prebrzo… Centimetri i sekunde koje trebamo su posvuda oko nas: oni su u svakom prekidu, u svakoj minuti, svakoj sekundi. U mojoj momčadi borimo se za te sekunde i centimetre. U mojoj momčadi trgamo sebe i sve oko sebe na komadiće za taj centimetar ili sekundu. Grebemo noktima za te detalje. Zato jer znamo da, kad zbrojimo te detalje, oni će činiti jebenu razliku između pobjede i poraza. Između življenja i umiranja”!
Postoji cijeli niz mladih stručnjaka koji ga žele kopirati. No, kako kopirati njegovu ustrajnost, volju, entuzijazam, znanje? Mnogi kažu da je i kao igrač bio oličenje ono što danas traži od svojih nogometaša.
“Ne vjerujem previše u faktor sreće. Više vjerujem u rad, usredotočenost, žrtvu i mogućnosti. I vjerujem u skupini, skupina mora biti blizu vođe. Mora ti vjerovati. Ako ima i najmanju sumnju u tebe, problemi će se samo nizati. Ja živim za nogomet, intenzitet mog života je buran. Imam spektakularnu motivaciju za sve što moram napraviti”. Nešto počne da ide mojim venama i učini me veoma uzbuđenim”.
Kao igrač bio je beskompromisan, snažan, posve posvećen svakoj utakmici. Teško je podnosio poraze. Evo jednog ilustrativnog primjera.
Nakon rane eliminacije Argentine sa svjetske smotre 1994. u SAD Diego Simeone se obratio svojoj supruzi:
“Oprosti što ti nisam poklonio naslov svjetskog prvaka, kojeg sam ti htio pokloniti”. Da bi potom pred suprugom zaključio:
“Život služi da pobjeđuješ. Bez da gaziš preko bilo koga, ali moraš dolaziti do cilja”.
Kad ga danas novinari pitaju koji su mu bili igrački uzori bez ustručavanje će spomenuti Brazilca Falcaoa iz osamdesetih godina i Matthausa, Nijemca koji je dvije dekade žario i palio svjetskim nogometnim terenima. Tko poznaje ove igrače onda dobro zna kakav nogomet preferira Simeone.
“Nema sumnje da sam s Atleticom izgradio jedan prepoznatljiv stil. Kada sam došao u Atletico kazao sam na konferenciji za novinare kako želim da Atletico postane momčadi koja će stvarati velike probleme svima. Takvo što učiniti Barceloni i Realu je izrazito teško. Kada malo bolje razmislite, borimo se protiv dvije momčadi koje svake godine konkuriraju za favorita u Ligi prvaka. Nakon nekog vremena prešli smo s uloge momčadi koja prijeti na ulogu momčadi koja je konzistentna, a to je nešto što je najteže ostvariti u nogometu. Uspješni smo unazad nekoliko godina, a ponovno smo dobri”.
Dugo je već u Atletico, sve češće ga presreću s pitanjem – kud i kako dalje?
”Volio bih trenirati Inter, Lazio i reprezentaciju Argentine, ali se ne žurim. To su mi želje za budućnost. Inače, nije mi ponuđen posao izbornika Argentine, ali sam siguran kako će doći vrijeme i za tu epizodu. Smatram kako je izbornička dužnost za nešto starije trenere koji imaju dovoljno iskustva da neke stvari pogledaju s drugačijih gledišta. Još uvijek smatram kako imam dovoljno snage za svakodnevno treniranje igrača na terenu, što izbornička dužnost nacionalne vrste ne omogućuje. No, želim biti izbornik Argentine jednog dana i nadam se kako će to doći u idealno vrijeme za obje strane“”.
Komentari