Priča o nogometu u Kanadi neizbježno je povezana s Hrvatima koji su krenuli u iseljeništvo u tu veliku zemlju. Osnivali su klubove u svim gradovima gdje su se doseljavali, a jedan je ispisao i povijest kanadskog nogmeta.
Croatia iz Toronta, naravno. Klub je to osnovan još 1056. godine, a samo deset godina kasnije postao je prvak Svjernoameričke lige, nadmašivši kud i kamo bogatiji i pozntiji Cosmos. No, o tome malo kasnije
Prvi temelji nogometnog kluba Toronto Croatia postavljeni su 1956. godine. Utemeljitelji kluba bili su Juraj Boljkovac, Krešimir Mance i Franjo Jurišić. Prvi predsjednik je postao Juraj Boljkovac. Iako je prvu vijest o ovom događaju objavio je “Hrvatski glas” u kolovozu 1956. godine, službeni početak djelovanja započinje 5. listopada 1956. godine.
Iste godine u studenom je Croatia odigrala i svoju prvu službenu utakmicu i to s klubom Belfast United, te ostvarila i svoju prvu pobjedu od 1-0. Do 1959. godine Croatia se natjecala u Continental League gdje je osvojila četvrto mjesto, a u kup natjecanju, nakon pobjede nad Germanijom osvaja Kup nogometne lige Toronta i okolice. Sve do 1965. godine Croatia nije imala značajnijih uspjeha, ali je društvo preživjelo, izdržalo deset teških i mukotrpnih godina. Mladi novopridošli doseljenici donijeli su i unijeli novi duh u mnoga hrvatska društva, pa tako i u Croatiju Toronto.
Buđenje Hrvatskog proljeća osjetilo se i u Torontu. U Nacionalnoj ligi Croatia postaje pobjednik nad mnogim državnim i etničkim klubovima, pa tako 1969. godine i nad Belim Orlovima. Iste godine Croatia je bila domaćin nogometnog turnira za SAD i Kanadu. Nakon ovog turnira započinje uspon i pobjednički hod Croatie. Dolaskom domovinskih nogometaša Stinčića, Bilića, Blaškovića, Solaka, Miličevića, Ružića, Bradvića, Pilaša, Peskara, Kentelje, Granića i Bileckog, Croatia niže uspjehe za uspjesima. Tako je osvajala Pehare Hrvatsog nacionalnog nogometnog saveza čak 13 puta. U tom vremenu Croatia je bila pojačana igračima iz Domovine (Gluić, Ivković, Leskura, Fazlić, Altarac, Subašić, Plavšić, Iživkić i Grisbacher).
Sve do čuvene 1976. godine. Kada je na sveopće iznenađenje Croatia Toronto postala prvak, a klub je bio zaista obražen zbog svog siromaštva. Tih godina su najveće zvijezde svjetskog nogometa (Pele, Franz Beckenbauer, Carlos Alberto, Johan Cruyff, Bobby Moore…) pred kraj svojih karijera zaigrale u američkim momčadima. Croatia iz Toronta je dovela nekoliko igrača iz Hrvatske i za sitan novac portugalskog velemajstora Eusabija koji je bio u smiraju karijere.
U Toronto je stigao i Ivica Grnja, napadač Osijeka koji je po sjevernoameričkim terenima razarao svojim driblinzima. Upravo su njegova sjećanja najdragocjenija u ovoj priči.
Ivica Grnja rado se sjeća tih dana, priča nam:
„Najviše mi je žao što priznanja, fotografije i novinske izreske nisam donio natrag kući u Osijek, bilo je to u doba Jugoslavije presumnjivo, da me ne proglase narodnim neprijateljem. A kad smo bili u Portugalu s juniorskom hrvatskom reprezentacijom rado me primio Eusebio i došao među naše mlade hrvatske nogometaše i rukovao se sa svakim”…
Njegov je put bio osebujan, no čist kao suza. Ivica Grnja, rodom iz Darde, 68-godišnjak, nekad izvrstan nogometaš, poslije sjajan trener i pedagog – dobio je nagradu za životno djelo Kluba navijača Uvijek vjerni, nagradu kojom mu se navijači, pristalice hrvatske reprezentacije zahvaljuju na doprinosu našem nogometu.
Igrao je u trima osječkim klubovima: Željezničaru (1967-68) i Metalcu OLT (1968-72). Uočili su ga u Osijeku u kojem je proveo deset godina (1972-82) i odigrao 520 utakmica, nakon čega je bio jednu sezonu u belomanastirskoj Šparti (1982-83).
Još je poslije toga igrao jednu godinu u svom starom klubu Metalcu OLT (1983-84). Tijekom igranja za Osijek u dva navrata kratko je igrao u Sjevernoameričkoj nogometnoj ligi za Croatiju iz Toronta (1976). Kad se Croatia iz Toronta udružila s Toronto Metros, nastao je klub Toronto Metros-Croatia. Godine 1979 klub je prodan i preimenovan u Toronto Blizzard. Igrajući s Ivanom Lukačevićem i Eusebiom osvojio je naslov prvaka NASL-a 1976. godine.
Bio je napadač, i to izvrstan, probojan, nesalomljiv. Odlikovala ga je brzina, dobar dribling, okretnost i vrlo dobar centaršut. Nekoliko je puta igrao za razne uzraste jugoslavenske reprezentacije (olimpijska, mlada, B-reprezentacija). Nakon što je završio sezonu s Metalcem OLT 1984. ostavio se igranja i prešao u trenere. Iste je godine počeo raditi kao nogometni trener u Osijeku. U Osijeku je radio sa svim uzrasnim kategorijama. Uskoro je došao i do trenera prve postave Osijeka, Belišća i Đakova.
Bio je pomoćni trener Dražanu Jerkoviću 17. listopada 1990. godine u Zagrebu, u prvoj utakmici hrvatske reprezentacije, uz pobjedu protiv SAD 3-1. Kasnije je radio u Hrvatskom nogometnom savezu od 1997. do 2013. kao regionalni instruktor, a bio je i izbornik hrvatske juniorske reprezentacije, a 2005. hrvatske reprezentacije za igrače do 21 godine, te 2008. hrvatske reprezentacije za igrače do 19 godina.
Posebne ga emocije vežu za Toronto gdje je igrao i bio prvak Sjevernoameričke lige s Metros Croatijom u kojem je igrao zajedno s proslavljenim Portugalcem Eusebijom i kolegom iz Osijeka Lukačevićom i iz Dinama Blaškovićem.
Brojne zgode iz tog vremena Ivica Grnja će vam zaokružiti dosjetkom:
“Učili smo Eusebija ga pjevati hrvatske pjesme, dobro je Eusebio pjevao – Vilu Velebita”!
Eusebio je došao u hrvatski klub sa željom da igra redovito, a bio je plaćen manje od ostalih igrača, dobijao je tisuću kanadskih dolara po utakmici.
“Bio je krasan čovjek, tople duše i mirnog karaktera”, sjeća se Grnja.
Tada je Sjevernoamerička liga bila puna brojnih svjetski poznatih nogometaša, ali već u veteranskim godinama, igrali su u njoj Pele, Beckenbauer, Cruyff, Best, Gerd Muller, eto i Eusebio i Grnja.
Za doprinos kanadskom nogometu i društvu te šampionske 1976. godine Ivica Grnja primljen je u kanadsku Kuću slavnih, zajedno s Eusebijom. Njima u čast priređena je gala večera s 400 uzvanika u Torontu.
“Za sve je najzaslužniji Eusebio, vjerujte mi. S takvim igračem rijetko se dobije prilika igrati. Pored svega što sam već znao o nogometu, uz Eusebija sam mogao postići duplo više. Igrajući s njim i pokojnim Josipom Lukačevićem postao sam netko i nešto. Zahvaljujući tom naslovu smo primljeni i u kanadsku Kuću slavnih”.
Grnja se i kasnije susretao s Eusebijom.
“Mi smo vam naslov prvaka te 1976. godine osvojili u zadnjoj utakmici u Seattleu pred nekih sedamdesetak tisuća ljudi. Veselili smose kao mala djeca, Eusebiju je bilo posebno stalo da budemo prvaci ispred Peleovog Cosmosa. Svi smo dizali pokal, redom, no kada sam ga ja podigao u zrak, ovako malog me u zrak podigao i Eusebio. Najviše mi je žao što priznanja, fotografije i novinske izreske nisam donio natrag kući u Osijek, bilo je to u doba Jugoslavije presumnjivo, da me ne proglase narodnim neprijateljem. A kad smo bili u Portugalu s juniorskom hrvatskom reprezentacijom rado me primio Eusebio i došao među naše mlade hrvatske nogometaše i rukovao se sa svakim”.
Croatia Toronto i danas egzistira, član je Kanadske nogometne lige (CSL), a igra u internacionalnoj diviziji (“International Division”) i jedan od najuspješnijih klubova u Kanadskoj nogometnoj ligi. Svoje domaćinske utakmice igraju na Hershey Centru u gradu Mississaugi u Ontariju, 20 kilometara udaljenom od Toronta. Nerijetko se, barem svakih desetak godina organizira i turneja po Hrvatskoj.
Komentari