Hajdukovi navijači i danas teško podnose gubitak svoje najbolje “desetke” u povijesti. Momak iz Radunice, dio splitskog naselja odmah uz get, imao je sjajnu sportsku karijeru a slovio je kao kapetan i predvodnik zlatne Hajdukove generacije koja je harala bivšom državom sedamdesetih godina. Uz njega ima toliko zanimljivosti i događaja,a njegova smrt ostavila je veliku prazninu u srcima navijača. Neki razmišljaju da bi mu se Hajduk trebao odužiti tako da zauvijek umirovi njegov dres s brojem – 10.
Statistika mu je nevjerojatna. Odigravši preko 500 utakmica za Hajduk, kasnije dvjestotinjak za švicarski Zurich, Jerković je igrao i na dva svjetska prvenstva za reprezentaciju Jugoslavije, 1974. u Njemačkoj i 1982. godine u Španjolskoj. Imao je čast i postaviti kamen temeljac za novi Hajdukov stadion na Poljudu, građen za Mediteranske igre u Splitu 1979. godine. Uz sve njegove silne rezultatske dosege neizostavan je podatak u njegovoj biografiji da je zabio pogodak na čuvenoj Maracani pred gotovo dvije stotine tisuća ljudi na oproštaju najbojeg nogometaša svih vremena – Edson Arantesa de Nascimenta Pelea!
Kao predvodnik čuvene generacije splitskih nogometaša početkom sedamdesetih godina Jurica Jerković doživljavo je sve počasti, a za neke se pak izborio i sam. Uz sve njegove silne rezultatske dosege neizostavan je podatak u njegovoj biografiji da je zabio pogodak na čuvenoj Maracani pred gotovo dvije stotine tisuća ljudi na oproštaju najbojeg nogometaša svih vremena – Edson Arantesa de Nascimenta Pelea!
Bilo je to 1971. godine…
No, zanimljivo jest da je Jerković igrao ne samo s Peleom, nego i s Maradonom, 16 godina kasnije. Prisjeća se Jerković:
“Tadašnja reprezentacija Jugoslavije 1971. godine bila je pozvana, zbog priča da igra kao europski Brazil, da uveliča oproštaj Pelea u Brazilu. Ja sam dao lijepi zgoditak na njegovom oproštaju i to je ostalo zauvijek u sjećanju. Ali, igrao sam i s Maradonom na jednoj spektakularnoj reviji 1987. godine kad sam nastupao za reprezentaciju svijeta, bili smo u momčadi Maradona, Boniek, Branco, Dirceu i ja”.
Jerković je jedini nogometaš na svijetu koji je, eto, igrao i s Peleom i s Maradonom
Ima igrača o kojima se priča i godinama nakon što su prestali s aktivnom karijerom. Ima i igrača o kojima se priča i desetljećima nakon zadnje utakmice. Jedan od takvih likova zacijelo jest Jurica Jerković. Čuveni broj ‘deset’ splitskog kluba iz trofejne generacije sedamdesetih godina koja je osvajala naslove i kupove jugoslavenskog prvenstva kao da je sakupljala čokoladice, a u europskoj konkurenciji samo spletom i nesretnih i neiskusnih okolnosti nije zauzela vrh koji joj je prema kvaliteti te Ivićeve generacije i pripadao.
Govoro je pokojni Jurica Jerković:
“Sretan sam da sam bio pripadnik jedne od najuspješnijih generacija Hajdukovih nogometaša kojoj je, spletom okolnosti, nedostajao samo europski trofej da zaokruži misiju o svom velikom nogometnom poslanju. Bila su to druga vremena i sve su usporedbe teške. Mi smo bili jaka europska snaga, danas to nije slučaj. Mi smo bili dominantni u tadašnjem jakom jugoslavenskom prvenstvu, Hajduk sad kaska, zaostaje i u hrvatskom prvenstvu gdje bi mu Dinamo trebao biti jedini konkurent”.
I nije se slagao da se nekad igralo posve drugačije…
“Stručnjaci vole reći da se igra različito, ja se ne bih složio. Vele da se prije manje trčalo, nisam baš siguran. I mi smo u utakmici protiv ravnopravnih suparnika svi trčali do iznemoglosti, isto kao što i danas atlete tako trče u bitnim utakmicama. Možda se i taktički nešto promijenilo, no opet uspijevaju igrači koji znaju igrati nogomet, a ne oni koji samo trče. Nogomet je jednostavna igra sa složenim rješenjima. Uvijek je tako bilo”.
Komentari