Jedan je od rijetkih nogometaša koji je igrao i u Hajduku i u Dinamu i nikad nije doživio neugodnosti ma s koje strane, za razliku od nekih poput Džonija, Jeličića, Kranjčara…
“Meni je to stvarno ispalo impresivno. Još dok sam igrao u Hajduku i bio uspješan protiv Dinama, nisam u Zagrebu čuo negativan poklič o sebi. Kasnije sam igrao za Dinamo i to nerijetko protiv Hajduka, a ni u Splitu nisam čuo da bi me itko povrijedio, omalovažio. Sretan sam zbog toga, zacijelo to znači da su ljudi u meni prepoznali ono životno i sportsko poštenje. Ja sam uvijek, gdjegod bi igrao, davao sve od sebe. Bio sam pravi profesionalac i nisam se razmetao izjavama. Poštovao sam svaku sredinu u kojoj sam igrao, a navlas isto je bilo kada sam nastupao za inozemne klubove. Evo, i danas svako malo dolazim u Split, a živim u Zagrebu i uvijek sam prekrasno dočekan. Bez obzira na veliki rivalitet Hajduka i Dinama nikad nisam osjetio ni najmanju neugodnost, vjerujte mi”.
Bio je omiljen gdjegod je igrao. Nikad, baš nikad od suparničkih navijača nije mu upućena pogrda. Profesionalac od glave do pete, silno talentiran i uporan napadač igrao je za dva najveća hrvatska kluba, Dinamo i Hajduk, te za brojne europske momčadi i svugdje je ostavio sjajan dojam. Da, to je Ardian Kozniku, Albanac s Kosova koji je postao legenda hrvatskog nogometa. I kada bi postojao Zid slavnih hrvatskog nogometa, on bi sigurno imao na njemu pravo mjesto.
Rođen je u listopadu 1967. u Đakovici, gdje je počeo trenirati nogomet kao dječačić u lokalnom Vlaznimiju.
Kao 19-godišnjaka angažirala ga je Priština, a 1990., nakon pomnog praćenja, angažirali su ga iz splitskog Hajduka. Tamo je u četiri sezone pružao fantastične partije i pomogao Hajduku da dođe do prvog naslova prvaka Hrvatske. Za Hajduk je odigrao 190 utakmica i postigao 69 pogodaka, te osvojio zadnji odigrani jugoslavenski kup (1991.), zatim hrvatsko prvenstvo 1992. i 1994. te kup 1993. godine. Bio je znan jer je često bio strijelac odlučujućih pogodaka, a sa svojom upornošću i željom brzo se prometnuo u ljubimca navijača.
Njegove ige u Hajduku primjetili su u francuskom Cannesu i ubrzo je osvanuo na francuskoj rivijeri, na Azurnoj obali. Došao je i poziv od Ćire Blaževića za hrvatsku reprezentaciju, pa je Kozniku debitirao u prijateljskom dvoboju protiv Slovačke u Bratislavi. U kvalifikacijskoj utakmici protiv Litve postigao je i zgoditak, a bio je i među 22 “vatrena” koji su osvojili povijesnu brončanu medalju na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj. Kao član reprezentacije 1998. dobitnik je Državne nagrade za šport “Franjo Bučar”.
Nakon nekoliko sezona u Francuskoj, te jedne na Cipru gdje je u prosjeku postizao više od jednog gola po utakmici, vratio se u Hrvatsku i došao u tadašnju Croatiju, gdje je opet bio uspješan strijelac. Nakon osvojena dva prvenstva nakratko je prešao u austrijski FC Kärnten, a potom završava bogatu karijeru u drugoligaškom Hrvatskom dragovoljcu.
U lipnju 2007. godine Ardian Kozniku izabran je za predsjednika Hrvatskog saveza za skokove u vodu, a na to mjesto došao je kao dobar poznavatelj tog sporta prateći višegodišnji sportski razvoj kćeri Diane, jedne od najvećih nada tog sporta u Hrvatskoj.
I danas pomno prti hrvatski nogomet. Oduševljen je i reprezentcijom, ali i jako zadovoljan našom ligom.
“Održavanje i napredak Lige od 10 klubova je ugodno iznenađenje. Čini mi se da se svake godine igra sve bolje i bolje, a mladi igrači brže napreduju jer imaju veći broj teških, ali ravnopravnih utakmica. Dinamo je i dalje neprikosnoven, ali ga ostali stižu, napose Rijeka. Jedini problem je onaj financijski. Većina klubova u ovoj krizi bori se s novčanim problemima i to svakako ima utjecaja na njihovo stagniranje. Ligi nedostaje još samo goropadni Hajduk i to bi onda bilo natjecanje za polizati prste”.
O svom dolasku u Hajduk ima zanimljivu priču.
“Mene Hajduk nije u 1990. godini angažirao preko noći. Dvije godine su me pratili iz utakmice u utakmicu u Prištini, i tek kada su shvatili da sam bolji od onih koje imaju u momčadi, onda su me uzeli. Tako treba angažirati igrače. Hajduk uvijek ima nadarenu mladost i na tu mladost treba dovesti istinsko pojačanje, da se uz nekog novog, velikog igrača i ta mladost oslobodi. I da onda ostane duže u klubu, što bi i za klub bilo dobro, jer bi se povećala cijena tim mladićima i za veći novac bi ih klub prodao. Kada se igrači prerano prodaju, ne postiže se dobra cijena. Dodao bih još nešto – volio bih da je i u Dinamu više domaćih igrača, čini mi se da neki od stranaca nisu uopće bolji od naših mladića. To je to o čemu govorim.
J
Komentari