Trener Liverpoola u svom emotivnom istupu na gala večeri Fife impresionirao je svjetsku nogometnu javnost. Svojim poimanjem nogometa i emocijama koje u njega nosi. Pročitajte taj veličanstven govor:
“Moram započeti s pomalo neugodnom pričom. Bojim se da ponekad vanjski svijet na nogometaše i trenere gleda kao da smo bogovi ili nešto slično. Kao kršćanin, vjerujem u samo jednog Boga i mogu vas uvjeriti da Bog nema nikakve veze s nogometom. Istina je da svi neprekidno trpimo neuspjehe. Kad sam bio mladi trener, stalno sam trpio neuspjehe.
Ovo je jedna takva priča.
Moramo se vratiti u 2011. godinu. Moja Borussia Dortmund igrala je protiv Bayerna u Münchenu. Bila je to velika ligaška utakmica. U Münchenu nismo pobijedili otprilike 20 godina. Često crpim inspiraciju iz filmova pa kad god moram motivirati dečke, pomislim na Rockyja Balbou. Po mom mišljenju, trebali bi Rockyja 1, 2, 3 i 4 prikazivati u javnim školama širom svijeta. To bi trebalo biti poput učenja abecede. Ako gledate te filmove i ne poželite se popeti na vrh planine, onda s vama nešto nije u redu.
Dakle, noć prije nego što ćemo igrati s Bayernom, okupio sam sve svoje igrače u hotelu na razgovoru. Svi su dečki sjedili. Sva su svjetla bila ugašena. Rekao sam im kakva je situacija: ”Posljednji put kad je Borussia pobijedila u Münchenu, većina vas je još bila u pelenama.”
“Neka dignu ruku oni koji znaju tko je Rocky Balboa”
Onda sam na ekranu prikazao scenu iz Rockyja IV. Onu s Ivanom Dragom. Klasik. Drago trči na traci, priključen je na računala i znanstvenici ga proučavaju. Sjećate se toga? Rekao sam dečkima: “Vidite, Bayern je Ivan Drago. Najbolji u svemu! Najbolja tehnologija! Najbolji strojevi! On je nezaustavljiv!”
Onda se vidi kako Rocky trenira u Sibiru u svojoj kolibi. On sječe borove i onda noseći trupce trči prema vrhu planine. Rekao sam dečkima: “Vidite?! To smo mi. Mi smo Rocky. Mi smo mali, ali imamo strast! Imamo srce šampiona! Mi možemo učiniti nemoguće!”
Nastavio sam govoriti i onda u jednom trenutku pogledao u dečke da vidim njihovu reakciju. Očekivao sam da će ustati, spremni da potrče uzbrdo u Sibir, da će apsolutno poludjeti.
Ali svi su samo sjedili i zurili u mene bez emocija.
Potpuno prazni.
Gledali su u mene kao da su mislili – o čemu ovaj luđak govori?
Onda sam shvatio da je Rocky IV. snimljen 80-ih godina. Kad su ovi dečki rođeni?
“Čekajte malo, neka dignu ruku oni koji znaju tko je Rocky Balboa”, rekao sam dečkima.
Samo su se dvije ruke podigle, Sebastian Kehl i Patrick Owomoyela.
Svi ostali rekli su: “Ne, sorry, šefe.”
Moj kompletan govor bio je besmislen. To je bila najvažnija utakmica sezone. Možda najvažnija utakmica u životu za neke igrače. A njihov trener je posljednjih 10 minuta urlikao o sovjetskoj tehnologiji i Sibiru! Možete li vjerovati? Morao sam cijeli govor započeti iznova.
Vidite, ovo je istinita priča. To se zapravo događa u životu. Mi smo ljudska bića. Ponekad se osramotimo. To je tako. Mislimo da smo održali najveći govor u povijesti nogometa, a zapravo smo govorili potpune gluposti. Ali sljedećeg jutra moramo ustati i krenuti iznova.
Znate li što je najčudniji dio ove priče?
Zaista se ne mogu sjetiti jesmo li u utakmici pobijedili ili izgubili. Prilično sam siguran da sam održao govor 2011. godine uoči naše pobjede od 3-1 i to priču svakako čini boljom. Ali nisam 100 posto siguran.
To je nešto u nogometu što ljudi ne razumiju uvijek.
Rezultate zaboravljate, sve ih pomiješate.
Ali ti dečki, to vrijeme u mom životu, te male priče… Nikad ih neću zaboraviti.
“Ako su prikazivali Ben Hura, to je bio loš dan”
Čast mi je što sam sinoć primio FIFA-inu nagradu za najboljeg muškog trenera, ali zapravo ne volim stajati sam na sceni s trofejem. Sve što sam postigao u ovoj igri bilo je moguće zbog svih ljudi oko mene. Ne samo igrača nego i moje obitelji, mojih sinova i svih ostalih koji su bili uz mene otpočetka, kad sam bio vrlo, vrlo prosječna osoba.
Iskreno, da mi je netko prišao kad mi je bilo 20 godina i rekao što će se sve događati u mom životu, ne bih mu vjerovao. Da mi je došao Michael J. Fox osobno i rekao što će se dogoditi, ja bih mu odgovorio da je to nemoguće.
Kad sam imao 20 godina, doživio sam trenutak koji mi je potpuno promijenio život. Još sam bio klinac, ali upravo sam bio postao otac. Da budem iskren, tajming baš nije bio savršen. Igrao sam amaterski nogomet, a preko dana studirao. Da bih platio školovanje, radio sam u skladištu filmova za kinematografe. Za mlađe čitatelje, ne radi se o DVD-ima. To je bilo kasnih 80-ih i sve je još bilo na vrpcama. Kamioni bi oko 6 sati došli po nove filmove pa smo punili i praznili velike metalne kanistere. Bili su poprilično teški. Priželjkivao sam da ne prikazuju nešto s četiri role, recimo Ben-Hura, to bi onda bio loš dan.
Svake noći spavao bih pet sati, onda ujutro išao u skladište, a potom preko dana na predavanja. Navečer bih išao na trening, a kad bih došao kući, pokušavao sam provesti nešto vremena sa svojim sinom. Bilo je to vrlo teško vrijeme. Ali to me naučilo stvarnom životu.
“Kad mi se rodio sin, shvatio sam da nogomet nije život i smrt. Zato sam uvijek nasmijan”
Još u mladosti morao sam postati vrlo ozbiljna osoba. Svi moji prijatelji zvali su me da navečer izađemo u pub i svaka kost u mome tijelu govorila je: “Da! Da! Želim ići!” Naravno, nisam mogao ići zato što nisam živio samo za sebe. Malu djecu ne zanima što ste umorni i želite spavati do podneva.
Prava je briga kad ste zabrinuti za budućnost male osobe koju ste donijeli na svijet. To je prava poteškoća. Što god da se dogodi na nogometnom terenu, nije ništa u usporedbi s tim. Ponekad me ljudi pitaju zašto sam uvijek nasmijan. Čak i nakon što izgubimo utakmicu, ponekad se i dalje smiješim. Smijem se zato što sam shvatio da nogomet nije život i smrt nakon što mi se rodio sin. Mi ne spašavamo živote. Nogomet nije nešto što bi trebalo širiti bijedu i mržnju. Nogomet bi trebao biti nadahnuće i radost, posebice za djecu.
Mislim da se 98 posto nogometa vrti oko toga kako se nositi s neuspjehom, a i dalje se smiješiti i pronalaziti radost u igri sljedećeg dana.
Otpočetka učim na vlastitim pogreškama. Nikad neću zaboraviti prvu pogrešku. Dobio sam posao u Mainzu 2001. godine, u klubu u kojem sam igrao 10 godina. Problem je bio u tome što su svi dečki bili moji prijatelji. Preko noći sam postao njihov šef. I dalje su me zvali Kloppo.
Kad sam morao najaviti momčad za iduću utakmicu, mislio sam da je ispravno reći to svakom igraču u lice. Pa, to je bio vrlo loš plan, zato što smo imali dvokrevetne hotelske sobe. Dakle, možete to zamisliti. Ulazim u prvu sobu, dva igrača sjede na krevetu, ja se okrenem prema jednom i kažem: “Ti ćeš igrati sutra otpočetka.” Onda se okrenem drugom i kažem: “Nažalost, ti nećeš igrati sutra.”
Shvatio sam koliko je glup moj plan bio kad me drugi igrač pogledao u oči i pitao: “Ali, Kloppo, zašto?” Uglavnom nisam imao odgovor. Jedini pravi odgovor je: “Zato što utakmicu može započeti samo 11 igrača.”
Nažalost, morao sam to učiniti još osam puta, 18 igrača u devet dvokrevetnih soba. Dva igrača sjede na krevetu. “Ti počinješ, a ti ne.”
I svaki put: “Ali, Kloppo, zašto?”
Hahaha! To je bilo bolno!
To je bio prvi od mnogih slučajeva kad sam kao trener stao u govno. Što možeš učiniti? Možeš uzeti maramicu, očistiti ga i pokušati naučiti nešto.
“Moj najveći trijumf rođen je iz katastrofe”
Ako mi još uvijek ne vjerujete, razmislite o ovome, čak i moj najveći trenerski trijumf rođen je iz katastrofe.
Poraz od 3-0 u Barceloni u Ligi prvaka prošle sezone bio je najgori mogući rezultat. Kad smo se pripremali za uzvratnu utakmicu, moj razgovor s momčadi bio je vrlo iskren. Ovaj put nisam spominjao Rockyja. Uglavnom sam govorio o taktici, ali rekao sam im istinu: “Moramo igrati bez dva najbolja napadača svijeta. Svijet kaže da to nije moguće. Budimo iskreni, to je vjerojatno nemoguće. Ali zato što ste to vi, imamo šansu.”
Zaista sam vjerovao u to. Nije se radilo o njihovim tehničkim sposobnostima kao nogometaša. Radilo se o tome da su ljudska bića i da su svašta prošli u životu. Jedino što sam dodao bilo je: “Ako propadnemo, neka to bude na najljepši mogući način.”
Naravno, meni je bilo lako izgovoriti te riječi. Ja sam samo tip koji viče s linije. Mnogo je teže igračima to zaista učiniti. Ali zahvaljujući tim dečkima i zbog 54.000 ljudi na Anfieldu, učinili smo nemoguće.
U nogometu je najljepše to što ništa ne možete učiniti sami. Ništa, vjerujte mi.
Nažalost, najnevjerojatniji trenutak u povijesti Lige prvaka zapravo nisam vidio. Možda je ovo dobra metafora života nogometnog trenera, ne znam. Ali potpuno sam propustio trenutak čiste genijalnosti Trenta Alexander-Arnolda.
Vidio sam kako lopta odlazi u korner.
Vidio sam kako ga Trent kreće izvesti. Vidio sam Shaqirija kako ga prati.
Ali onda sam okrenuo leđa jer smo se pripremali izvršiti zamjenu. Razgovarao sam sa svojim pomoćnikom i samo začuo galamu. Naježim se svaki put kad razmišljam o tome.
Okrenuo sam se i vidio kako lopta leti u mrežu.
Okrenuo sam se prema našoj klupi i pogledao Bena Woodburna, a on je pitao: “Što se to upravo dogodilo?” “Nemam pojma”, odgovorio sam. Anfield je apsolutno poludio. Jedva sam čuo svog pomoćnika, a on je vikao: “Dakle, hoćemo li izvršiti zamjenu?”
Hahahah! Nikad neću zaboraviti njegove riječi! To će uvijek biti sa mnom.
Možete li zamisliti? Osamnaest godina radim kao trener, proveo sam milijune sati gledajući utakmice, a propustio sam najsmjeliju stvar koja se ikad dogodila na nogometnom terenu. Od te večeri mislim da sam Divockov gol pogledao 500.000 puta. Ali uživo sam vidio samo kako lopta pogađa mrežu.
“Nisam popio ni gutljaj piva. Nije mi trebalo”
Kad sam ušao u svoju malu sobu nakon utakmice, nisam popio ni gutljaj piva. Nije mi trebalo. Sjedio sam tamo s bocom vode u tišini, samo se smiješeći. Bio je to osjećaj koji ne mogu opisati riječima. Kad sam se vratio kući, moja obitelj i prijatelji bili su raspoloženi za slavlje. Ali ja sam bio emocionalno iscrpljen i pošao sam u krevet. Moje tijelo i um bili su potpuno prazni.
Naspavao sam se kao nikad u životu.
Najbolji trenutak bilo je buđenje sljedećeg jutra i pomisao: “Istina je. Zaista se dogodilo.”
Za mene je nogomet jedino što me nadahnjuje više od kina. Probudiš se ujutro, a magija je bila stvarna. Zapravo si srušio Ivana Dragu. To se doista dogodilo.
O tome razmišljam od lipnja, kad smo s trofejem Lige prvaka prolazili ulicama Liverpoola. Nemam riječi kojima bih mogao opisati emocije tog dana. Vozili smo se u autobusu i svaki put kad smo pomislili da je parada gotova, da na ulicama Liverpoola više ne može biti ljudi, skrenuli bismo i parada bi se nastavila. Apsolutno nestvarno. Kad bismo mogli staviti sve emocije, sva uzbuđenja, svu ljubav u zraku tog dana u bocu, svijet bi bio bolje mjesto.
Nisam uspio izbaciti iz glave emociju tog dana. Nogomet mi je dao sve u životu, ali zaista želim učiniti nešto i vratiti svijetu što više. Lako mi je to reći, naravno. Ali kako vi činite nešto?
Tijekom prošle godine bio sam zaista inspiriran gledajući Juana Matu, Matsa Hummelsa, Megan Rapinoe i još mnoge nogometaše koji su se priključili pokretu Common Goal. Ako ne znate što zapravo rade, zaista je nevjerojatno. Više od 120 igrača obećalo je 1 posto svoje zarade dati za osnaživanje nogometnih nevladinih organizacija širom svijeta. Već su pomogli nogometne programe za mlade u Južnoafričkoj Republici, Zimbabveu, Kambodži, Indiji, Kolumbiji, Velikoj Britaniji, Njemačkoj i mnogim drugim zemljama.
To nije nešto u čemu sudjeluju samo najbogatiji nogometaši svijeta. Kompletna početna postava kanadske ženske reprezentacije priključila se pokretu. Pridružili su se nogometaši iz Japana, Australije, Škotske, Kenije, Portugala, Engleske, Gane… Kako se ne osjećati nadahnuto ovim? O tome se radi u nogometu.
Samo želim biti dio toga. Zato dajem jedan posto svoje godišnje plaće za Common Goal i nadam se da će mi se pridružiti još mnogi u nogometnom svijetu.
Budimo iskreni, momci. Mi smo prilično uspješni. Naša je odgovornost kao privilegiranih ljudi vratiti nešto djeci širom svijeta koja zaslužuju šansu u životu.
Ne bismo trebali zaboraviti kako je bilo kad smo i mi imali stvarne probleme. Ovaj balon u kojem živimo nije stvaran svijet. Žao mi je, ali sve ono što dogodi na nogometnom terenu nije pravi problem. Morala bi postojati veća svrha u ovoj igri nego što su prihodi i trofeji, zar ne?
Pomislite samo što bismo mogli postići kad bismo svi zajedno dali jedan posto svoje zarade kako bismo napravili pozitivnu razliku u svijetu. Možda sam naivan. Možda sam ludi, stari sanjar.
Ali za koga je ova igra?
Svi dobro znamo da je ova igra za sanjare”.
Komentari