Da, on je rekorder. On ima pravo o nogometu reći sve što želi i mi ga moramo slušati. On je odigrao više od 900 utakmica, nekih četiri stotine za Dinamo, još stotinu više za Zagreb. Marijan Čerček, junak finala Kupa velesajamskih gradova 1967. godine protiv Leeds Uniteda, strijelac i gola. Tada, kao 18-godišnji junior dobio je prigodu koju je zgrabio. I već s prvim minutama ušao u povijest. Poslije ju je, ajmo tako reći, temeljito nadograđivao.

Sjetimo se, Marijan Čerček tek je napunio 18 godina, bez imalo je straha uskočio „u vatru“ u svojem prvom službenom nastupu za prvu Dinamovu momčad, i to odmah u – finalu Kupa velesajamskih gradova. I proparao mrežu Leeds Uniteda tako što je sa svojih 168 cm nadvisio iskusnoga i proslavljenog engleskog braniča, 191 cm visokog Jackieja Charltona, za vodstvo plavih 1:0 u 39. minuti! Zadivljeni su, ali i tužni britanski izvjestitelji primijetili da Charltonu ni do ramena nije dosezao, ali ga je nadmašio u duelu.

Nastupao je za zagrebački Dinamo (1967–75), s kojim je osvojio Kup velesajamskih gradova (1967) i nacionalni kup (1969), te za NK Zagreb (1975–82). Prve korake naučio u pionirskoj i juniorskoj momčadi Dinama. Kod Branka Zebeca postao je prvotimac i u velikom stilu odigrao prvu finalnu utakmicu u Kupu velesajamskih gradova protiv Leedsa. Prodoran i efikasan napadač, najčešće na položaju desnoga krila, s dobrim centaršutom. Šteta, mučile u ga ozljede, pa nije postigao sve ono što je po vrijednosti mogao, budući da je bio igrač reprezentativnog formata.

Sreli smo ga na zagrebačkoj Knežiji. Dugo razgovarali, ostali opčinjeni upućenošću i u današnja nogometna zbivanja.

Prvo smo krenuli sa sjećanjima…

“Leeds iz šesdeset sedme? Ha, svaki dan se prisjetim, čini mi se. Ušao sam kao klinac iz juniora. Nije mi to bila prva utakmice, već jedno treća ili četvrta, ali bila je prva ovako važna i značajna. Igraš finale jednog europskog kupa i onda ti se još potrefi da zabiješ gol, a nisi uopće ni sanjao da ćeš igrati. Igrao sam za juniore i gledali smo samo prvo poluvrijeme polufinala protiv Eintrachta. Morali smo ići na vlak za München jer smo sudjelovali na turniru koji je organizirao Bayern. U vlaku smo saznali da smo prošli u finale i nitko od nas nije ni pomišljao, ni vjerovao da bi se moglo dogoditi da netko od nas igra. Međutim, meni se dogodilo na moju sreću”.

Idemo na stručnije teme. Koje su razlike nogometa, onoga prije pedesetak godina i ovoga danas..

“Nogomet nekad, kad sam ja igrao i danas, nije se puno promijenio. Onaj tko je znao igrati u ono vrijeme znao bi igrati i danas. Ali, nogomet je napredovao u drugom smislu, što se tiče taktike, snage, brzine. Danas su ovo sve atlete. Nekad se igrao ljepši nogomet, ali usporeniji. Danas je ovo teško igrati u puunoj brzini, s jednim, dva dodira. Makar, tko je i onda, nekad, mogao trčati mogao bi trčati i danas”.

Koje su vaše najomiljenije momčadi svih vremena?

“Najviše sam volio gledati Brazil, dok je tamo bio Pele i Garincha. Volim lepršavost Brazilaca. Zaljubio sam se u Garinchu. Ja sam igrao desno krilo kao i Garincha, da se pohvalim, to je bila velika čast za mene. Kad smo bili u Južnoj Americi na turneji svi su me u Brazilu prozvali malim Garinčom,. A Garincha znači vrabac, a mene je moja pokojna baka zvala vrapcom. Tako da je to meni nekako draga osobna priča. Garincha, Brazil i Vrabac. A od klupskog nogometa veliki sam navijač Reala i naravno mog Dinama. Ja sam dijete Dinama”.

Kakve je hrvatska nogometna liga?

“Hoćete iskreno? Dobra! Puno naših mladih igrača ide u inozemstvo, ali uvijek dođu novi mladi. Valjda se dobro radi u školama. Naša liga može bolje, ali je i ovakva kakva je – dobra i poticajna za razvoj mladih igrača. Naši mladi igrači iz te lige se prodaju van i sazrijevaju za reprezentaciju”.

Kao bivšeg igrača  Zagreba  upitalo smo ga  za situaciju u tom danas  pripradniku Četvrte nogometne lige.

A situacija u koju je upao NK Zagreb?

“Bolje da me to niste pitali. Agonija je to koja me boli. Meni je Zagreb jako drag, ja sam na koncu više utakmica igrao za Zagreb nego za Dinamo. Jedan gospodin, Dražen Medić, je došao u taj klub, pa je promijenio i grb Zagreba, i dres bacio na crvenu boju i tu je počeo nezadrživ pad. Meni je to teško reći, ako se nešto drastično ne promijeni, Zagreb bi mogao i nestati”.

Nema ništa protiv Dinanove privatizacije:

“Ja sam za privatizaciju Dinama, Treba se to učiniti. Od čega Dinamo živi to je čudo. Prisiljeni smo prodavati mlade igrače da bi mogli preživjeti. To je pogon od 180 zaposlenih, treba to nahraniti, a gdje su to igrači. Znam da su naši navijači komotni, ali treba to sve namiriti. Ja sam u svakom slučaju za privatizaciju. Što fali Rijeci i Osijeku”?

Nastupao je za zagrebački Dinamo (1967–75), s kojim je osvojio Kup velesajamskih gradova (1967) i nacionalni kup (1969), te za NK Zagreb (1975–82). Prve korake naučio u pionirskoj i juniorskoj momčadi Dinama. Kod Branka Zebeca postao je prvotimac i u velikom stilu odigrao prvu finalnu utakmicu u Kupu velesajamskih gradova protiv Leedsa. Prodoran i efikasan napadač, najčešće na položaju desnoga krila, s dobrim centaršutom. Šteta, mučile u ga ozljede, pa nije postigao sve ono što je po vrijednosti mogao, budući da je bio igrač reprezentativnog formata.

Sreli smo ga na zagrebačkoj Knežiji. Dugo razgovarali, ostali opčinjeni upućenošću i u današnja nogometna zbivanja.

Prvo smo krenuli sa sjećanjima…

“Leeds iz šesdeset sedme? Ha, svaki dan se prisjetim, čini mi se. Ušao sam kao klinac iz juniora. Nije mi to bila prva utakmice, već jedno treća ili četvrta, ali bila je prva ovako važna i značajna. Igraš finale jednog europskog kupa i onda ti se još potrefi da zabiješ gol, a nisi uopće ni sanjao da ćeš igrati. Igrao sam za juniore i gledali smo samo prvo poluvrijeme polufinala protiv Eintrachta. Morali smo ići na vlak za München jer smo sudjelovali na turniru koji je organizirao Bayern. U vlaku smo saznali da smo prošli u finale i nitko od nas nije ni pomišljao, ni vjerovao da bi se moglo dogoditi da netko od nas igra. Međutim, meni se dogodilo na moju sreću”.

Idemo na stručnije teme. Koje su razlike nogometa, onoga prije pedesetak godina i ovoga danas..

“Nogomet nekad, kad sam ja igrao i danas, nije se puno promijenio. Onaj tko je znao igrati u ono vrijeme znao bi igrati i danas. Ali, nogomet je napredovao u drugom smislu, što se tiče taktike, snage, brzine. Danas su ovo sve atlete. Nekad se igrao ljepši nogomet, ali usporeniji. Danas je ovo teško igrati u puunoj brzini, s jednim, dva dodira. Makar, tko je i onda, nekad, mogao trčati mogao bi trčati i danas”.

Koje su vaše najomiljenije momčadi svih vremena?

“Najviše sam volio gledati Brazil, dok je tamo bio Pele i Garincha. Volim lepršavost Brazilaca. Zaljubio sam se u Garinchu. Ja sam igrao desno krilo kao i Garincha, da se pohvalim, to je bila velika čast za mene. Kad smo bili u Južnoj Americi na turneji svi su me u Brazilu prozvali malim Garinčom,. A Garincha znači vrabac, a mene je moja pokojna baka zvala vrapcom. Tako da je to meni nekako draga osobna priča. Garincha, Brazil i Vrabac. A od klupskog nogometa veliki sam navijač Reala i naravno mog Dinama. Ja sam dijete Dinama”.

Kakve je hrvatska nogometna liga?

“Hoćete iskreno? Dobra! Puno naših mladih igrača ide u inozemstvo, ali uvijek dođu novi mladi. Valjda se dobro radi u školama. Naša liga može bolje, ali je i ovakva kakva je – dobra i poticajna za razvoj mladih igrača. Naši mladi igrači iz te lige se prodaju van i sazrijevaju za reprezentaciju”.

Svjetsko prvenstvo je tu, što može Hrvatska?

“Imamo jaku momčad. Kako će se ukomponirati, to je sada najbitnije. Problem je što su naše ambicije najveće. Ako prođemo skupinu, što ja vjerujem, mi bismo mogli biti jako opasni. Dobar nam je kadar, rijetko ga tko ima. Mi Hrvati smo uvijek nezadovoljni. Zadovoljava nas samo prvo mjesto i sve što je ispod je neuspjeh. Ova generacija je super i napravili su super rezultat i mislim da možemo jako, jako daleko doći u Rusiji, pa čak i ugroziti Ćirino treće mjesto. A narodu treba konačno veselja”.

Jeste li za ili protiv privatizaciju Dinama?

“Ja sam za privatizaciju Dinama, Treba se to učiniti. Od čega Dinamo živi to je čudo. Prisiljeni smo prodavati mlade igrače da bi mogli preživjeti. To je pogon od 180 zaposlenih, treba to nahraniti, a gdje su to igrači. Znam da su naši navijači komotni, ali treba to sve namiriti. Ja sam u svakom slučaju za privatizaciju. Što fali Rijeci i Osijeku”?

A situacija u koju je upao NK Zagreb?

“Bolje da me to niste pitali. Agonija je to koja me boli. Meni je Zagreb jako drag, ja sam na koncu više utakmica igrao za Zagreb nego za Dinamo. Jedan gospodin, Dražen Medić, je došao u taj klub, pa je promijenio i grb Zagreba, i dres bacio na crvenu boju i tu je počeo nezadrživ pad. Meni je to teško reći, ako se nešto drastično ne promijeni, Zagreb bi mogao i nestati”.