Ima klubova koji se u Hrvatskoj naročito simpatiziraju. Mahom su to klubovi u kojem su se naši nogometaši afirmirali, a ovo j epriča možda o Hrvatima najdražem klubu. Da, Bayern je najhrvatski klub koji nije – hrvatski. U nešto više od pola desetljeća dva trenera Hrvata su vodila, a deset nogometaša nosilo je dres ponosa Bavarske. S Bayernom su osvojili 13 trofeja – šest puta prvenstvo, četiri puta Njemački kup, Superkup, Kup pobjednika kupova i Interkontinentalni kup. Malo je poznato da je pokojni Božidar Senčar (umro 1987. u Luxembourgu) u povijest upisan kao prvi hrvatski nogometaš koji je igrao za Bayern. Bio je i prvi Hrvat uopće u bavarskom klubu. Došao je u München u jesen 1956., sedam godina prije Zlatka Čajkovskog, u doba dok Bundesliga još nije ni osnovana, a njemački su se klubovi natjecali po regionalnim oberligama. Rođeni Zagrepčanin, inače jedan od rijetkih koji je nastupao za tri kluba od nekadašnje velike četvorke u SFRJ (Dinamu, Hajduku i Partizanu), u Bayernu je igrao samo jednu sezonu, posljednju prije nogometnoga umirovljenja, i u 11 utakmica postigao četiri pogotka.

Bayern je, inače, te sezone bio deseti među 16 klubova koji su se natjecali u Oberligi jug. Devet godina kasnije, Ante Vučkov je u senzacionalnom transferu iz Trešnjevke došao u München. Bio je prvi hrvatski nogometaš sa statusom zvijezde u Bayernu. U prve dvije utakmice postigao je dva pogotka, međutim, na posljednjoj je doživio stravičnu ozljedu, otvoreni prijelom noge, zbog čega je prije vremena morao prekinuti karijeru.

Legendarno lijevo krilo Hajduka, osvajač zlatne olimpijske medalje s reprezentacijom Jugoslavije 1960. u Rimu, Zvonko Bego, u ljeto 1967. potpisao je za Bayern, no nije odigrao ni jednu službenu utakmicu. Jedan od najboljih vratara Dinama svih vremena, Zlatko Škorić 1972. postao je član Bayernove obitelji, no u to je doba nezamjenjiv među vratnicama bavarskog kluba bio Sepp Meier.

Škorić se zadržao tek jednu sezonu, ali ipak je bio prvi hrvatski nogometaš koji je s Bavarcima podigao jedan pehar, onaj za osvajača Bundeslige. Od Škorića do idućeg Hrvata među Bavarcima prošlo je gotovo tri desetljeća – sve do ljeta 2001. i transfera braće Kovač.

Niko Kovač je u dvije godine odigrao 34 utakmice, zabio tri gola, ali i osvojio prvenstvo, kup i Interkontinentalni kup. Uspjesi njegova brata Roberta još su veći – dva prvenstva, dva kupa i Interkontinentalni kup u četiri godine na Olimpijskom stadionu, tadašnjem domu Bavaraca. U ljeto 2009. opet je Bayern doveo dvojicu Hrvata – Danijela Pranjića i Ivicu Olića.

Pranjić je dio transfera u Bayern platio iz svoga džepa – tadašnji njegov klub Heerenveen tražio je za odštetu 7,7 milijuna eura, a tvrdoglavi Nijemci nudili su sedam milijuna. Pat-poziciju presjekao je sam Pranjić i iz džepa izvukao 700.000 eura. U tri godine Pranjić je odigrao 54 utakmice, osvojio prvenstvo i kup, s klupe gledao dva Bayernova finala Lige prvaka. Jupp Heynckes ga nije baš volio.

Ivica Olić, međutim, ostavio je dubok trag i postao jedan od ljubimaca tribina. S Bayernom je osvojio prvenstvo, kup i Superkup, sudjelovao u dva pokušaja osvajanja Lige prvaka.

Posljednji transfer hrvatskog nogometaša u Bayern bio je i najskuplji – Bavarci su za Marija Mandžukića platili 13 milijuna eura, a on im je vratio fenomenalnom sezonom – u 44 utakmice postigao je 24 pogotka. Izabran je i u najbolju momčad Bundeslige. U prvoj sezoni u Bayernu već je osvojio prvenstvo, a u finalu je Njemačkog kupa i Lige prvaka.

A treneri. Trojica Hrvata dosad! I svi silno uspješni. I postali klupske legende, kluba koji se naziva bavarskom obitelji.

Dok je klub još tražio svoje mjesto pod njemačkim suncem vodeći ljudi Bayerna bili su ambiciozni i uputili su poziv Zlatku Čajkovskom – rođenom Zagrepčaninu i nekadašnjem desnom ‘halfu’ one legendarne jugoslavenske reprezentacije 1950-ih, čiji sastav i danas mnogi znaju napamet. ‘Dođi, imamo jako puno nadarenih dječaka u juniorima’, rekao mu je Bayernov predsjednik Wilhelm Neudecker. Čajkovski je u tom trenutku bio najtraženiji mladi trener u Njemačkoj. Čajkovski je već ranije bio dogovorio razlaz s Kölnom i želio otići iz Njemačke. Prije nego što se javio Bayern, navodno je bio pred prihvaćanjem vrlo unosne Barcelonine ponude, ali njegova žena natjerala ga je da se predomisli. Čik je preporodio Bayern. U pet godina koliko je proveo u klubu, najprije je u prvu momčad uveo Beckenbauera, Seppa Maiera i ‘malog debelog’ Gerda Müllera, ušao u Bundesligu (1965) te uzeo dva kupa i Kup pobjednika kupova. Čajkovskog je zamijenio Branko Zebec – još jedan Zagepčanin i suigrač iz nekadašnje reprezentacije – i donio naslov prvaka, a zatim Udo Lattek i svi ostali. Desetljeća koja su uslijedila bila su ispunjena trofejima, domaćim i kontinentalnim.

Čim je Zebec preuzeo Bayern dogodio se preporod bavarske momčadi koja je 1969. godine, na sveopće iznenađenje, osvojila dvostruku krunu – prvenstvo i kup natjecanje. Samo dvije godine kasnije, Zebec je s Bayernom osvojio i europski trofej, Kup pobjednika kupova. Senzacija s angažiranjem Zebeca bila je potpuna!

Na Zebeca se u Bayernu znao požaliti i tada mlađahni Franz Beckenbauer koji je tek započinjao nogometni uspon, da bi godinama i godinama kasnije Kaiser Franz ustvrdio: “U karijeri sam radio s velikim trenerima, vježbali su me Udo Lattek, Ernst Happel, ali Zebec je bio najveći. On je od mene stvorio igrača”.

Sjeća se Beckenbauer što je njemu Zebec znao napraviti. Jednom je tako mladi Franz, tijekom priprema, pobjegao iz sobe, no Zebec ne bi bio Zebec kada tako nešto ne bi predosjetio. Otišao je u kontrolu, vidio da Beckenbauera nema u sobi i ležerno legao u njegov krevet kako bi ga dočekao. Kada se Beckenbauer vratio iz noćnog života, umalo ga nije srce izdalo kada je vidio kako njegov oštar trener spava u njegovom krevetu!

No, kako je stres na terenu s vremenom bio sve veći, tako se Branko Zebec, nažalost, odao alkoholu. Sve češće bi bio viđen pijan na treninzima. Teško je komunicirao s novinarima, a počele su ga hvatati i bolesti. I tako je odlučio prestati s trenerskom karijerom u 56. godini, nakon što je 1984. godine nakratko vodio zagrebački Dinamo.

Njegova nagla smrt bila je šok za nogometnu javnost – Zebec se ugušio komadićem mesa s roštilja kojeg je sam pripravio, htijući počastiti svoje prijatelje iz kruga nogometa. Izdahnuo je na rukama Dinamove legende, Krasnodara Rore…

Sad je glavni Niko Kovač. Hrvat, iz livanjske obitelji koja se skrasila u Berlinu. Još kao dijete navijao je za Rummenige, uostalom ,njegova knjiga koji je pisao autor ovog teksta počinje riječima – “Rummenige, Rummenige”, jer je Niko svim žarom uz podršku oca navijao za Bayern. Kasnije je postao i igrač i reprezentativac Hrvatske i Bayernova igračka poluga, naposljetku i trener. Ma nevjerojatna priča koja će očito još trajati, jer predsjednik kluba , nakon velikog slavlja, međutim, odmah je počeo govoriti o pripremama za sljedeću sezonu. S nikom Kovačem i dalje n ačelu.

Ali, govori: “Mi smo Bayern, velika obitelj i nikad ne trošimo previše. Mi smo nogometni klub, ne igramo se monopolyja. Dosegnuli smo granicu od 80 milijuna eura i ne vjerujem da ćemo je prijeći u narednim transferima, rekao je nakon obrane naslova Hoeness. “Kovač zna posao i dosad smo pokazali da mu vjerujemo”!