Dražan Jerković, legendarni hrvatski nogometaš i trener preminuo je prije p. prosinca 2008. godine, a nema dana da ga se u nogometnim razgovorima, baš svakodnevno, ne spomene. Ne samo po sportskim dosezima, koji su golemi, već se ljudi dobro sjećaju njegovog životnog entuzijazma, pravdoljubivosti i iskrenosti.
Dražan Jerković je bio koliko osebujan, toliko i moralan, a svjestan je da je u životu štošta propustio zbog svojih stavova, no sekundu kasnije bi vam rekao: „Ne, uopće mi nije žao“!.
Ovaj rođeni Šibenčanin Dinamo je ljubio svim srcem, kao i domovinu Hrvatsku, te ne smije biti čudno što je Dražan Jerković izabran i za prvog izbornika Hrvatske, vodio je dvije prve utakmice, protiv SAD i Rumujske i svojim izborom igrača utemeljio stazu do povijesne osvajanje brončane medalje na svjetskoj smotri u Francuskoj 1998. godine…
Njegova popularnost j plavom Dinamovom dresu bila je golema, hodajući po zagrebačkim ulicama u bijelom baloneru ljudi su u kolonama hodali za njime, no on tu popularnost nikad nije zloupotrebljavao. U svjetskoj nogometnoj povijesti ostao je upamćen kao najbolji strijelac Svjetskog prvenstva u Čileu kad je jugoslavija osvojila 4. mjesto, doživjevši poraz u dvoboju za 3. mmjeso protiv Čehoslovačke. U njegovim škaricama i dalje zbore vremešni nogometni stručnjaci i navijači, a neki tvrde da su bile atraktivnije i bolje nego one od – Pelea.
„Kad bi se Jerković pripremao na škarice, stadion je već hučao“, tvrde nam Dinamovi navijači s istočnog stajanja koji su svjedočili tim događajima prije pedesetak godina…
Iz Šibenika u Zagreb mali Dražan je stigao 1954. godine, kao perspektivni mladić i zadržao se u zagrebačkom klubu do 1965. Bio je klasičan napadač, «plavi 9», a od najmlađih dana bio je u zagrebačkom Dinamu, s kojim je osvojio prvenstvo države (1958) i dva puta Kup maršala Tita (1960. i 1965.) i bio najbolji strijelac svih vremena, u 315 utakmica postigao je nevjerojatnih 300 pogodaka. Na kraju igračke karijere igrao je u belgijskom klubu FC Gantoise, ali nakon ozljede na treningu prekinuo je već potpisani ugovor i vratio se u Zagreb.
Posebno je bio sretan i ponosan to je bio prvi izbornik Hrvatske u listopadskom dvoboju 1990. godine protiv SAD-a, a iako mu se javilo na raspoložbu samo 14 igrača, jer bilo je i onih koji su odmjeravali političku situaciju ili su se bojali, a taj dan je i mlada reprezentacija Jugoslavije igrala u Rusiji kvalifikacijsku utakmicu, a u toj momčadi je bilo pregršt hrvatskih igrača, Jerković nije paničario.
„Pobijedit ću i s osmoricom“, rekao je kad je vidio u kakvu je situaciju upao.
Sve ostalo je povijest, Asanovićev prvi gol, genijalnosti Mlinarića, oduševljena publika. Eh, Mlinarić, i on će namu vremeplov, baš kao i Asanović, pa i Kasalo, Ladić, sve pravi dečki s te utakmice…
Jerković je i dobar dio svog života posvetio Nogometnom klubu Zagreb, bio njegov trener i sportski direktor. Iako se često sukobljavao u mišljenju s novim upravama kluba, jer imao je svoju nepatvorenu, poštenu viziju kluske egzistencije. Izvrsno je radio kao trener i u vinkovačkom Dinamu, austrijskom Klagenfurtu, svugdje je bio omiljen.
Ovakva legenda hrvatskog nogometa zaslužuje svoje posebno mjesto u povijesti, lijepa je inicjiativa da se novi nacionalni stadion, ako ga ikada budemo sagradili, nazove njegovim imenom.
Anton Samovojska, izvrstan nogometni novinar, nejednom je o Jerkoviću govorio, a gledao ga je stotine puta: „Hrvatska je imala, i ima, mnogo velikih nogometaša. Bernard Vukas, Vladimir Beara, Stjepan Bobek, Branko Zebec, Zlatko Čajkovski, Ivica Horvat, Josip Skoblar, Davor Šuker, Zvonimir Boban, Robert Prosinečki bili su genijalci nad genijalcima. O svima njima svijet je pisao romane. No među najvećima od najvećih osobito je mjesto držao Dražam Jerković. Šuker, kojega pamte i najmlađi, bio je strijelac nad strijelcima. No, Jerković je bio bolji od svih njih“.
To su jake riječi o Jerkoviću. I vjerujemo im, jer ih je napisao autoritet!
Komentari