»Žarko Susić bio je velik čovjek, nikad umoran, kao pravi novinar prilagodljiv na sve situacije. Nije se bojao nemogućeg, ni u sportu ni u pisanju«, kazao je Zoran Kovačević na oproštaju od Žarka Susića u Hrvatskom novinarskom društvu prilikom njegovog posljednjeg ispraćaja. Žarko Susić umro je 26. travnja 2010. godine, rođen je 10. srpnja 1915. godine.
Na tom posljednjem ispraćaju, sječamo se, komemorativnim skupom u Hrvatskom novinarskom domu, rodbina, prijatelji i kolege pokojnog Žarka Susića još su se jednom podsjetili na velikana hrvatskoga novinarstva, čovjeka koji je slovio kao najstariji sportski novinar na svijetu. Svojedobno je to prepoznao i kasnije preminuli Juan Antonio Samaranch, kad mu je za vrijeme Igara u Sydneyju 2000. godine uručio posebno priznanje.
Sjećamo se, Žarko je uzeo to priznanje i krenuo na sportsko borilište pripremiti još jedan izvještaj. Imao je tada 85 godina…
Žarko Susić je, kako nam je lijepo rekao kolega Zoran Kovačević, živio sportski, viteški i asketski. I zato je njegova riječ bila vjerodostojna.
»Bio je učitelj i prijatelj, i takav je ostavio trag u svima nama koji smo s njime radili, usput učeći ono pravo novinarstvo, kakvog danas ima samo u sjećanjima. Promijenio je sedam sustava i država i uvijek se držao iznad svega, pošten i moralan do bola, Žarko je sport gledao kroz naočale trenera i sportaša, jer je uz novinarstvo uvijek bio u sportu i kao sportaš i kao trener«, rekao je Kovačević.
»Zaista«, priča Kovačević, »Žarko Susić bio je velik čovjek i nikad umoran, prilagodljiv na sve situacije, kao pravi novinar nije izbjegavao ni tegobe ni probleme ni krizne situacije. Nije se bojao nemogućeg, ni u sportu ni u pisanju«.
Žarko Susić rođen je u Gospiću 10. srpnja 1915. godine, a prvi svoj tekst objavio je 1. veljače 1934. u tadašnjem Jutarnjem listu. Već 1. ožujka 1936. zapošljava se u Ilustrativnim sportskim novostima, u kojima je od 1939. i urednik.
Od 1941. do 1943. radi kao redaktor u tjedniku Šport, a od kolovoza 1945. suradnik je sportske rubrike Narodnog lista i s Miroslavom Habunekom pokretač Ilustriranih sportskih novina koje u prosincu 1945. postaju Narodni sport, a od 1962. Sportske novosti.
Od 1946. do 1951. radio je kao stručni tajnik FD Akademičar, odnosno ASD Mladost, a od jeseni 1951. pa sve do 1975. bio je novinar i urednik sportske rubrike Vjesnika.
Godine 1980., nakon 41 godine profesionalnog rada u sportskom novinarstvu odlazi u mirovinu, ali i tada nastavlja s pisanjem i postaje prvi “službeni” sportski komentator u tadašnjoj Jugoslaviji.
Za Vjesnik je praktički pisao sve do svoje smrti, a tijekom bavljenja novinarstvom pisao je o svim sportovima. Odgojio je cijelu plejadu vrijednih i uzornih novinara, prezirao je 2žutilo” i površnost u novinarstvu. Današnja vremena bi mu teško pala-.
Izvješćivao je s mnogih europskih i svjetskih prvenstava, te sa čak 16 olimpijskih igara, od Cortine d’Ampezzo 1956. do Atene 2004. sa 15 olimpijskih igara i to sedam zimskih i devet ljetnih.
Generacije novinara pamtit će Žarka Susića kao mentora i uzora koji im je uvijek bio na usluzi.
Odgojio je i vrsne sportaše i atletske trenere, a i sam je bio atletski trener čiji su atletičari osvojili 40 naslova državnih prvaka i prvakinja. S AK Mladost je kao trener sedam puta bio prvak države i jednom peti u Europi.
Od 1971. do 1974. Žarko Susić je bio predsjednik Sekcije sportskih novinara Hrvatske, te dopredsjednik Hrvatskog zbora sportskih novinara. Bio je član Gimnastičke komisije AIPS-a i urednik više knjiga o sportu.
Za svoj dugogodišnji rad dobio je niz priznanja i odlikovanja među kojima je i trofej Saveza za fizičku kulturu Hrvatske 1960., Majske nagrade republičkog sekretarijata za prosvjetu, kulturu i fizičku kulturu 1962., nagrade Milan Milanović za životno djelo 1975., nagrade za životno djelo novinara Jugoslavije 1979., Zlatne plakete Vjesnika 1984., a odlikovan je i Medaljom rada 1961. i Orednom rada s vijencem 1977.
Žarko Susić dobio je 2004. godine i posebno priznanje Međunarodnog olimpijskog odbora za doprinos sportskom novinarstvu u svijetu koju mu je dodijelio Juan Antonio Samaranch, a u Republici Hrvatskoj dobio je najviše državno sportsko priznanje, nagradu Franjo Bučar za životno djelo 2007.
Za kraj, prenosimo dio nedavnog teksta vrhunske novinarke Romane Eibl, i same učenice Žarka Susića koji joj je predavao još u srednjoj školi. Napisan je prjie nekoliko mjeseci, povodom obilježavanja njegove smrti.
“Točno prije 10 godina napustio nas je najstariji hrvatski i najstariji sportski novinar na svijetu. U 90. je izvještavao s Olimpijskih igara 2004. u Ateni. Bio je jedan je od rijetkih iz našeg izaslanstva koji se na plus 40 odvažio uputiti na neobavezni posjet Olimpiji, a duhoviti Tomo Židak koji ga je pratio u svetište antičke Grčke, napisao je da je Žarko zapravo otišao vratiti ključ od sobe s prvih igara antičkog doba. Tomo Židak je na sebi svojstven način htio istaknuti golemi novinarski i olimpijski opus koji stoji iza Susića.
“Novinar strogog stila, koji nikada nije napravio intervju i koji je svaki članak argumentirao samo podacima, nije bio zaljubljen u metafore i novinarski kič. Tako je i odgajao svoje učenike. Izvještavao je sa 17 Olimpijskih igara i u tome je svjetski rekorder. Živio je spartanski, na to se priviknuo kao atletski trener još u HAŠK-u. Nogomet ga nije previše privlačio, zadnji put je s nogometne utakmice izvještavao 1960. godine, s finalne utakmice Olimpijskih igara u Rimu, kada je Jugoslavija osvojila zlatnu medalju”, pisao je Židak o Susiću.
Ima još….
“Imala sam čast i privilegiju da me je u novinarskoj školi u Kulturi novinarstvu, među ostalima, učio i Susić i da je prepoznao moj nerv i moju motivaciju i s tek navršenih 18 iz đačke me klupe za ruku doveo na 6. kat Vjesnikova nebodera, u sportsku rubriku Vjesnika. Ostao je moj učitelj i mentor do kraja života, a u međuvremenu smo dijelili mnoge sate i dane na brojnim borilištima i u press centrima. U vremenu bez interneta, Žarko Susić bio je naš Google i naša Wikipedija. Ali, i puno više od toga, jer sa
Žarkom ste nakon svega mogli otići na pivo, ili na konjak, a ako smo u Zagrebu i kod Pere i njegove Marice, na vrhu Schlosserovih stuba, na ručak ili večeru.
Zajedno sam sa Žarkom za Vjesnik izvještavala s Olimpijskih igara u Atlanti 1996. i iz Sydneya 2000. Mene je, a ne njega u 90., bolest spriječila da dijelimo olimpijsku avanturu iz paklenski vruće Atene.
Iako i više nego dvostruko mlađi, teško smo slijedili njegovu neviđenu energiju, istinski entuzijazam i prusku disciplinu. O enciklopedijskom znanju i širini njegovih interesa da i ne govorim.
Nekako zajedno sa Žarkom pokopana je i epoha čistunskoga sporta, ali i vrijeme uspravnijeg, cijenjenijeg i dostojanstvenijeg novinarstva.
Sjetim vas se nerijetko, dragi Žarko, sjetim se naših sjedaljki za prepunim stolom delicija što ste nam ih spravljali kod vas doma i sve ste to garnirali zanimljivim pričama i probranom kapljicom.
Mi vam trenutno živimo u korona eri, sjedimo doma, pijemo sami i sjećamo se boljih vremena. Ovo vam je vrijeme, dragi Žarko, tako usrano da su, zamislite, otkazane čak i olimpijske igre koje su dosad samo svjetski ratovi zaustavljali.
Počivajte u miru”…
Komentari