Rođen 3. prosinca 1923. godine, u Zagrebu Stjepan Bobek igrao je za Građanski i Partizan. U dresu beogradskih “crno-belih” odigrao je 466 utakmica i postigao 413 golova. Jedan je od osnivača NK Partizan i prvi počasni član ovog uglednog kluba. U karijeri postigao je popularni “Štef” preko tisuću pogodaka, a za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 63 utakmice s čak 30 zgoditaka. Igrao na dva svjetska prvenstva (1950 i 1954), bio je član onog čuvenog olimpijskog sastava tima iz 1952. godine (kao i 1948). Bio je trener nekoliko jugoslavenskih momčadi (Dinamo, Partizan, Vardar stranih klubova i osvojio pet naslova, dva kupa (grčki i tuniski) i jedno prvo mjesto u drugoj saveznoj ligi (s Vardarom).
U Beogradu je umro u 87. godini 22. kolovoza 2010č. godiine. Ruku na srce, bio je jedan od najvećih hrvatskih i bivše države nogometaša ikada. Već teško bolesnog u U Beogradu su ga posljednje vrijeme posjećivali brat Otto i i Mostarac Ivan Ćurković (donedavno predsjednik Partizana i sada prvi čovjek Olimpijskog komiteta Srbije) i novinar Mile Kos, koji je napisao prvu knjigu o njemu, a od Zagrepčana na privremenome radu u Beogradu Dragan Milanović iz predstavništva Hrvatske gospodarske komore i raniji nogometaš Lokomotive i Zagreba te novinar i publicist Pero Zlatar. Nogometni klub Partizan nesebično je dugo godina vodio istinsku brigu o svojoj legendi, o igraču koji je 1995. godine na svečanoj sjednici kluba, povogom 50 godina osnutka proglašen i najboljim igračem u klupskoj povijesti.
Stjepan Bobek, rođeni Zagrepčanin, član nekdašnje najbolje postave Građanskog, ali i beogradskog Partizana nakon 1945. godine, i danas se u mnogim nogometnim enciklopedijama, ne samo s ovih prostora, spominje isključivo u društvu najboljih svjetskih nogometaša ikada. Njega se uspoređuje s Puskasom, Didijem, Vavom, Peleom, Cruuyfom, Maradonom, Platinijem, Zidaneom. Kako vrijeme nudi ponajviše zaborav, a slova i papir su uvijek dobar podsjetnik, ova priča o Stjepanu Bobeku neka bude sjećanja na vrijeme kad je nogomet ipak bio nešto posve drugo nego što je danas. A Bobek je, čuli smo jednom od Otta Barića, mogao kroz povijest igrati baš u svakoj najoboljoj momčadi na svijetu…
Baš uvijek zanimljiv, Bobek se sjećao svih detalja svoje karijere i životnog puta koji je oličenje filmskog scenarija, uostalom, o njemu su pisane i knjige, sjajna je ona beogradskog novinara Mile Kosa, savšena i našeg Fredija Kramera, s naslovom koji baš odgovara njegovom životnom stilu: „Stjepan Bobek – nogomet, moj život“.
„Nogomet sam počeo igrati u Derbyju, iz zagrebačkoga Trnja. Već 1938. godine (a rođen 1923. op. A.) bio sam u Zagrebu. Onda sam po ustoličenju „endehazije“ poslan u Beč na godinu dana u ondašnji Wacker. Valjda kako me ne bi mobiliziralo. Kad sam se 1942. godine vratio čekalo me mjesto u Ličaninu, imao sam propusnicu za nesmetano kretanje i treniranje. Jedino sam želio, ako su mislii da igram nogomet, da ne idem u vojsku. Udovoljeno mi je. Bio sam zaposlen zapravo u jednoj kaznenoj ustanovi. Sjećam se da su tamo bili i neki nogometaši, nosim sam im hranu i pisma“, pričao nam je Stjepan Bobek.
Ratna epizoda zakomplicirala se, mobilizacije su bile sve češće i Bobek bi zacijelo završio na bojišnici u uniformi NDH-a, da se nije dogodio senzacionalan transfer. Inicirao ga je sam Martin Bukovy, mađarski trener. „Sređeno mi je da kao domobranski djelatnik igram za Građanski koji je tada bio jak, prava momčad, a Bukovy bio prototip modernog trenera. Igrali smo prave utakmice, bio sam pozvan i u reprezentaciju, a ja sam bio oduševljen kako su me stare zvijezde Građanskog prihvatile“.
Zanimljiva priča išla je i dalje. NDH se raspala, mnogi igrači su opet završili po logorima, čak i Stjepanov brat Otto, a samog Štefa odmah su kao pravog igrača priključili momčadima JNA.
„Ja sam pripao momčadi KNOJ-a koja je nastupila na jednom beogradskom turniru. Na turniru šest republike i vojske ja sam igrao jako dobro, pa su me počeli nagorvarati da pređem u vojnički klub koji se tada osnivao. Što sam mogao, ni danas mi nije žao, iako mi se tada nije baš išlo iz Zagreba. Kad si u vojsci uvijek biraš gdje će ti biti bolje, kao u životu. Mogao sam ići negdje u pustinju ili biti u Domu JNA i igrati nogomet. Kako mi je i Otto, moj brat bio u logoru, tako sam sve to iskoristio, pomogao Ottu, služio vojsku u Beogradu i igroa šravi nogomet. Da, to je bio moj početak u Partizanu“, objašnjavao je Bobek.
Nevjerojatno je s koliko lakoće u mislima svoj zanimljiv i neočekivan životni je pokojni Bobek mogao sažeti u nekoliko rečenica:
„Žao mu je što nikad nisam igrao za Dinamo. Pa, ja sam Zagrepčanin, ali ne mogu reći ni jednu lošu riječ o Partizanu. Konačno, to je moj klub. Tu sam se afirmirao i postigao sve. Dužan sam nogometno ostao Zagrebu, ali uvijek pamtim dvije utakmce za reprezentacije Zagreba, kao gost, 1948. kad smo skršili reprezentaciju Praga i godinu kasnije kad smo čak s 5-2 nadvisli reprezentaicju Beča. Bio sam proglašavan najboljim igračem. Volim se sjećati tih utakmica“.
Nije zaboravio kazati:
„Ne mogu reći da me u Srbiji nisu sjajno primili, naprotiv. Nikad se tu nisam osjećao kao stranac. Voljeli su me. Onda sam stvorio obitelj, brinuo se za egzistenciju, a Partizan je bio velik klub. Stalno su dolazili prijatelji i bilo mi je lijepo. U Partizanu je igralo uvijek puno Hrvata. Bili su tu Zebec, Šoštarić, Brozović, Glazer, Firm, Čajkovski… No, uvijek mi je bilo teško igrati protiv Dinama, kluba iz moga grada. Volim sport i ne zanima me politika. Ja sam Hrvat, naravno, ali istina je da sam zavolio Beograd“.
O Tuđmanu kao predsjedniku Partizana kazao je:
„Bio sam sretan kad je rekao da smo Ico Hitrec i ja najbolji nogmetaši koje je gledao. I u Beogradu je Tuđman govorio dnavija za Dinamo. Nije ga bilo puno na utakmicama, on je bio predsjednik Sportskog društva Partizan, ne samo nogometnog kluba. Bio sam kod Tuđmana dvaput kad je bio predsjednik Hrvatske, zajedno smo gledali i utakmicu Croatije i Newcastlea. Moram priznati da mi je drago tada bilo ići u Zagreb, jest. Da, bio sam još i na utakmici reprezentacije Hrvatske, zajedno s Tuđmanom, protiv Bosne i Hercegovine 1997. godine. Bio sam i poslije u Zagrebu, a onda su me bolesti napale. Ne daju mi liječnici da idem za Zagreb.
„Rekao sam, ne mogu se požaliti ovdje, niti na jedan trenutak svog života. Malo je osoba bilo nekorektno, a i nisu mi ništa mogli, ja sam bio nevjerojatno popularan“, sjetno će.
„Nogomet mi je podario prekrasan život“ , govori Bobek koji je uvijek napamet znao prvu postavu Građanskog, Partiizana ili reprezentacije Jugoslavije, onu iz 1952. godine koja je u dvije utakmice protiv Rusa, za vrijeme Informbiroa igrala 5-5 i pobijedila 3-1. Saznajemo tako: „Iz antologijskih jedanaest, koji smo 1952. osvojili srebrnu kolajnu na Olimpijskim igrama u Finskoj, iza mađarske lake konjice, petorica su rođena u Zagrebu: Horvat, Čajkovski, Vukas, Zebec i ja. No, samo je Ivica Horvat tada igrao u zagrebačkome klubu, Dinamu, dok smo nas trojica, Čik Čajkovski, Zebec i ja, bili u Partizanu, a Bajdo Vukas u Hajduku!”
Ovako je Bobek ukratko opisivao ta vremena:
„U prvoj utakmici lako smo protiv Rusa poveli s 5-1. Potom smo u zadnjih dvadesetak minuta primili čak gol. U uzvratu smo opet bili dobri, bolji u obrani i dobili 3-1. U svlačionici smo nakon te druge utakmice sami sebi govorili da se sad možemo mirno vratiti u zemlju“.
I danas mnogi, tvrdi Bobek i u pravu je, napamet znaju taj sastav: „Beara, Stanković, Crnković, Horvat, Čajkovski, Boškov, Ognjanov, Mitić, Bobek, Vukas i Zebec“.
Obožavao je, priznaje, velike utakmice: „Pa, ja prije utakmice protiv Crvene zvezde nisam mogao spavati. I onako neispavan znamo sam ih s drugovima slomiti, pobijediti čak sa 7-1. To je bila motivacija“. Danas? Koliko je stizao pratio je nogomet. I navijao za Hrvatsku. „Za koga, bre drugog“?
Za Partizan Stjepan Bobek je odigrao ukupno 471 utakmicu i postigao 417 pogodaka. Bobek je osvojio dva prvenstva (1947., 1949.) i četiri kupa (1947., 1951., 1954., 1957.) s Partizanom. Na prvenstvenoj utakmici 14. oktobar – Partizan (1-10), u Nišu 1946. godine, postigao je 9 pogodaka. Nadalje, godine 1995. u velikoj anketi Partizanovog vesnika, organiziranoj za pedesetu obljetnicu kluba, izabran je u najbolju momčad do tada za najboljeg igrača FK Partizana svih vremena.
Za mladu nogometnu reprezentaciju Nezavisne države Hrvatske igrao je od 1943. do 1945. godine. Za seniorsku reprezentaciju Jugoslavije debitirao je 9. svibnja 1946. godine u prijateljskoj utakmici protiv Čehoslovačke u Pragu. Prvi pogodak postigao je već 29. rujna iste godine, kada je Jugoslavija pobijedila Čehoslovačku s 4-2. Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 63 utakmice i postigao 38 pogotka. Zadnju utakmicu za nogometnu reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 16. rujna 1956. godine protiv Mađarske u Beogradu (1-3).
Bio je sudionikom dva svjetska nogometna prvenstva i to: u Brazilu 1950. godine i u Švicarskoj 1954. godine, kao i dvije Olimpijade: u Londonu 1948. godine i u Helsinkiju 1952. godine na kojima osvaja dvije srebrne medalje.
Komentari