Bjelovarac Hrvoje Horvat sedamdesetih godina smatrao se u najboljim rukometašom svijeta. U istoj godini bio je europski prvak sa svojim Partizanom iz Bjelovara, te olimpijski prvak na Igrama u Muenchenu. O svemo tome volio je kazati:
„Bio sam i europski i olimpijski prvak. Kao olimpijski prvaci trijumfirali smo toliko lagano, da sad moram reći da je teže bilo postati europskim klupskim prvakom s bjelovarskim Partizanom. A postali smo to – iste godine. No, to znači da smo na Igrama bili toliko bolji od drugih da smo ih pobjeđivali baš lagano. Bila je to neviđena rukometna generacija“.
Kako su tada živjeli rukometaši Horvat je često govorio:
„Bili smo siromašni, imali smo jedva za pojačaniju prehranu. Nije to bilo kao danas, europski prvaci i olimpijski prvaci za karijere nisu zaradili gotovo pa ništa. Opet, ti uspjesi u strahovitoj konkurenciji nagrada su za cijeli život“.
Rukomet i Bjelovar zaljubili su se pedesetih godina, egzistirala su tada dva kluba – Srednjaškola i Slavan. Vjerovali ili ne, koliko je bilo zanimanje za treniranje rukometa ta dva kluba su bila nedovoljna. Osnovan je i treći klub, Partizan, u veljači 1955.godine. Već 1957. godine Partizan je ušao u prvu Saveznu Jugoslavensku ligu i, zamislite, odmah osvojio naslov prvaka. Bio je to početak veličanstvenih uspjeha.
U sljedeće dve dekade Partizan je deveti puta bio prvak Jugoslavije i tri puta osvouio Kup. Europskih sjajnih rezultata bilo je napretek. Partiza” je često bio i u završnicama Europskih natjecanja. Tako je u
dva navrata bio finalist Kupa prvaka (1962. i 1973. godine), a 1972. godine konačno je i osvojen europski naslov. Momča dsu navijači i novinari zvali – “kesizupci”
Kako je to izgledalo? Prvo je lakoćom savladan talijanski Genovesio, zatim Hafnarfjordur s Islanda. U polufinalu protivnik je bio snazni “MAI” iz Moskve. Prvi susret igran je u Karlovcu (u karlovačkom Medisonu Bjelovarci su igrali većinu svojih europskih utakmica) u kojemu je Partizan pobjedio sa 21-14. Tjedan dana kasnije u Moskvi je igran uzvrat u kojem nakon prave drame ukupna pobjeda odlazi u Bjelovar. Domaćin je pobjedio sa šest golova razlike (17-11) što je bilo nedovoljno za prestizanje Partizanove prednosti iz prvog susreta. Naposljetku, 19. veljače 1972. godine u Dortmundu je igrano finale. Protivnik je bila slavna momčad Gummersbach.
Bjelovarčani nisu podlegli paklenoj atmosferi, ni poruci iz Danteovog Pakla koja krasi ulaz u velebnu dvoranu: “Vi koji ulazite gubite svagu nadu”. Prije bi se moglo reći da se već nakon nekoliko minuta vidjelo da su domaćini ta momčad koja je izgubila svaku nadu da mogu obraniti titulu europskog prvaka. Hrvoje Horvat i društvo rasturili su njemačku momčad, bilo je 19-14 za Partizan. Bjelovarci su postali europski prvaci!
Evo i postave s te utakmice bjelovarskog Partizana: Boris Bradić, Željko Nimš, Miroslav Pribanić (5), Nedjeljko Prodanić, Albin Vidović (2), Marijan Jakšeković (2), Željko Jandroković (2), Hrvoje Horvat (4), Ivan Đuranec, Josip Pećina, Vladimir Smiljanić (3), Nikola Hasan.
Kakav je to trijumf bio, najbolje govore riječi Hrvoja Horvata.
“Onaj doček što su nam sugrađani priredili u Bjelovaru je svakako vrhunac moje sportske karijere i takvu ljubav i poštovanje s kojom nas je ovaj grad dočekao vječno ću nositi u sebi. I sada kada se sjetim tih trenutaka, teško mi je zadržati emocije. Još jedno veliko hvala svim Bjelovarčanima za one nezaboravne trenutke”.
Nažalost u sezoni 1979./80. Partizan u jugoslavenskoj završava na pretposljednjem mjestu i nakon dvadeset i dvije godine po prvi puta napusta prvoligaško drugstvo. Od tada, pa sve do danas rukometni Bjelovar kao da živi samo na sjećanju…
Komentari