Dinamova legenda Štef Lamza ovih dana je u bolnici, oporavlja se nakon operacije, redovito ga posjećuju prijatelji i ljudi iz Dinama. Legendu već za života, čovjeka koja sudbina nije podarila srećom, no čovjekom koji je snagom svoje volje prevladao sve nevolje koje bi malo tko mogao izdržati.
Nesumnjivo, Stjepan Lamza je bio najbolji Dinamov igrač šesdesetih godina, jedan od najzaslužnijih ljudi u osvajanju Kupa velesajamskih gradova. S loptom je mogao doslovce sve, pa i više od toga. Nepredvidivi dribler kakvih ni u Brazilu nije bilo.
Najjači u varki tijelom, nezaustavljiv, ukratko. Prije Dinama je bio u sisačkoj Segesti i Mariboru, a u 281 utakmicu za zagrebačke plave dao je 72 gola. Karijeru je, što smo već naveli na početku ovog teksta usporila i pokvarila teška ozljeda nakon pada s balkona Vile Rebar u Zagrebu tijekom proslave jedne od najvećih klupskih pobjeda, nakon 4-0 u Zagrebu protiv Eintrahhta iz Frankfurta, u polufinaloj utakmici Kupa velesajamskih gradova 1967. godine.
Za tadašnju reprezentaciju Jugoslavije odigrao je samo sedam utakmica, igrao bi i više da nije bilo te ozljede i diskriminacije Dinamovih nogometaša. No, dobro, Lamza je bio i ostao najveći Dinamov igrač te generacije, a klub mu je organizirao oproštajnu utakmicu s velikom Benficom, gdje je igrao i Eusebio. U toj utakmici negdje prije dakle 1970. godine, Dinamo je pobijedio s 2:0, strijelac je dakako bio i Lamza.
Nakon Dinama i oporavka igrao još u francuskom Châteaurouxu, Rijeci, Munchen 1860 i melburnškoj Croatiji, te je silno zaslužan za uspon tog kluba hrvatskih iseljenika u dalekoj Australiji.
Kažu da su ga znali i stadioni i gostionice, njegov je temperament bio i njegov najveći neprijatelj. Mnogi su mu predviđali karijeru svjetskih razmjera, on je to po talentu i zaslužio, po temeprementu očito nije.
I danas vickast i duhovit, voli gledati nogmetne utakmice i sam tvrdi „kako nogometu kronično nedostaju dribleri, ljudi koji stvaraju višak igrača”. I nepogrešivo je u pravu.
Ćeva, što mu je nadimak, obiležio je jednu epohu s kojom imamo tako sentimentalan odnos. Ostaje tek pitanje, kakav ćemo u doglednoj budućnosti imati odnos s današnjom generacijom modrih. Nema ni približno u svim momčadima zadnjih nekoliko godina osobe takve osobnosti kao što je bio Štef Lamza. Mi bismo tek na kraju ovog malog osvrtića dodali: “Jedva čekamo da se pojavi netko kao ti, Štef, da nas konačno ovi danas nezanimljivi likovi u Dinamovoj momčadi ostave na miru…”
Lamza je bio glavni čovjek u nekoliko Dinamovih veličanstvenih, povijesnih pobjeda. Eto, prije nekoliko godina smo negodovali zbog Dinamovog 0-5 poraza protiv minhenskog Bayerna. A, gle čuda, s Lamzom je Dinamo pobjeđivao Bayern!
U tim Dinamovim zlatnim šezdesetim godinama koje su kulminirale 1967. s osvajanjem Kupa velesajamskih gradova, Dinamo se u europskim susretima nadmetao s Bayernom. Točnije, ždrijeb je spojio Dinamo i Bayern davne 1963. godine u četvrtfinalu tadašnjeg Kupa velesajamskih gradova (preteča Kupa Uefa, odnosno današnje Europske lige).
Bavarski klub tada nije imao status europskog i svjetskog giganta, kao što je danas, ali momčad predvođena legendarnim njemačkim vratarom Seppom Maierom bila je i više nego respektabilna. S druge strane, tadašnji trener Dinama Milan Antolković, na raspolaganju je imao jednu od najboljih generacija u povijesti kluba koju su činili Slaven Zambata, Dražan Jerković, Rudi Belin, Stjepan Lamza, Zlatko Škorić, Vlatko Marković… Bila je to momčad koja u europskim okvirima nije strahovala ni od koga i koja je bila u stanju pobijediti i nadigrati baš svakog suparnika.

Prva četvrtfinalna utakmica odigrana je 13. ožujka 1963. na stadionu Grünwalder u Münchenu i ostat će upamćena kao jedna od najvećih gostujućih pobjeda u povijesti zagrebačkog kluba. Veličanstvenu Dinamovu večer otvorio je Slaven Zambata, koji je u prvom poluvremenu dvaput matirao Maiera. Kroničari kažu da je posebno impresivan bio Zambatin drugi gol, postignut “škaricama”. Unatoč sigurnom vodstvu, “plavi” ni u drugom dijelu nisu posustajali. Dražan Jerković i Zdenko Kobešćak povisili su na velikih 4-0, dok je počasni pogodak za domaćine na samom kraju utakmice postigao Alfred Brecht, za konačnih 4-1 u korist Dinama! No, igrač utakmice bio je Štef Lamza koji je nizao driblinzima po četiri-pet Bayernovih nogometaša u jednom naletu…
Nakon minhenske “rapsodije u plavom”, uzvrat u Zagrebu odigran tri tjedna kasnije bio je samo formalnost, a završio je miroljubivo – bez pogodaka. U daljnjoj fazi natjecanja, Dinamo je u polufinalu izbacio mađarski Ferencvaroš, da bi ga u finalu porazila španjolska Valencija s ukupnih 1-4.
No, idemo dalje. Dinamo je 1967. osvojio Kup velesajamskih gradova, što smo već opisivali u našoj riznici. Naravno, prvi čovjek Dinama i tada je bio Štef Lamza! U polufinalnoj utakmici protiv Eintrachta, možda najboljoj utakmici Dinama svih vremena, nastupili su: Škorić, Blašković, Brnčić, Mesić, Belin, Ramljak, Novak, Gucmirtl, Zambata, Lamza i Rora. Igrač utakmice bio je upravo Stjepan Lamza.
No, nakon utakmice, tijekom slavlja, s balkona u vili Rebar, pao je Stjepan Lamza, teško se ozlijedivši. Njegovo oporavak bio je dugotrajan. Vratio se nogometu, ali više nikada na onaj način kako ga je prezentirao prije te ozljede. I danas svjedoci tvrde da je utakmica protiv Eintrachta bila najbolja u Lamzinoj karijeri.

“Bil sam pijan, pal sam s balkona i ničega se ne sjećam”, govorio je Lamza kasnije novinarima. Danas zna reći: “Nije me nitko gurnuo. Pao sam s balkona pijan na glavu, a povrijedio sam i lijevo rame. Pao sam na stol na terasi Rebarice. Za stolom su sjedili gosti. Zapravo su me taj stol i to moje rame, ustvari klavikula, zaštitili od jače povrede glave. Dakle, imao sam i sreću”.