S ponosom se u našem nogometu može govoriti o Stanku Poklepoviću. Rođen je u Splitu 19. travnja 1938. godine, umro je 24. prosinca 2018. godine. Kao igrač nastupao je za RNK Split i Jadran iz Kaštel Sućurca, a trenersku karijeru započeo je u Hajdukovim juniorima. Bio je blizak suradnik najpoznatijeg hrvatskog trenera Tomislava Ivića. Uveo je mnoge novine u proces treniranja. Prvu Hajdukovu momčad vodio je od 1984. do 1986. godine, nakon toga Budućnost iz Titograda od 1987. do 1989. godine, a potom banjalučki Borac od 1989. do 1990. godine. Slijedi treniranje Apoela iz Nikozije da bi 1991. godine ponovno preuzeo treniranje Hajduka s kojim 1992. godine osvaja prvo prvenstvo Hrvatske i superkup. U sezoni 1992./93., u kojoj je Hajduk osvojio prvi Kup Hrvatske u jednom dijelu vodio ga je i Poklepović.
Od lipnja 1992. do travnja 1993. godine izbornik je hrvatske reprezentacije. Od 1994. do 1995. godine izbornik je reprezentacije Irana. Nakon reprezentacije trenirao je jedan od najboljih iranskih klubova Pirouzi od 1995. do 1997. godine. S njim je osvojio dvije titule prvaka Irana.
U Sloveniji od 1997. do 1998. godine trenira Publikum iz Celja. Vraća se u Hrvatsku i preuzima Osijek s kojim osvaja kup Hrvatske 1999. godine.
Bio je trener mađarskog Ferencvarosa, iranskog Isfahana, kod nas je još trenirao GOŠK Jug, Dubrovnik, Mladost 127, u dva navrata Solin.
Krajem osmog i početkom devetog desetljeća 20. st. neko vrijeme obnašao je dužnost izbornika B reprezentacije Jugoslavije. Od 2006. godine koordinator je Hajdukove omladinske škole, a od 2007. do 2009. godine šef je škole. U veljači 2010. godine ponovno postaje trener prve momčadi Hajduka, koju dužnost obnaša do listopada iste godine. U tom razdoblju s Hajdukom osvaja kup u sezoni 2009./10. te ostvaruje plasman u skupinu Europske lige, a potom je 2015., u kratkom razdoblju ponovno trener Hajduka.
U nogometu, igri u kojoj nerijetko prevladaju niske strasti, stasite moralne pojave su, ako ne rijetke, onda u manjini. Stanko Poklepović Špaco bio je moralna grdosija u igri kojoj je dao cijeli svoj život, u njoj bio uspješan, ali uvijek velik, silan, dostojanstven i pošten.
Probati ćemo biti lišeni patetike, ali ovo, kad pišemo moramo reći sljedeće. Stanko Poklepović bio je jedan od rijetkih tipova kojeg su poštovali suparnici, suparnički navijači, pa i gorljivi neprijatelji. Jer, ne da je bio bez mana u svom ponašanju, on je bio gospodin starog kova kojem niste mogli naći grešku u ponašanju. Na klupi, treningu, svakodnevnom životu.
Hajduku je poklonio cijeli život, bio mu je trener nekoliko puta, bio je vojnik kluba, kadgod bi momčad bila bez trenera sve uprave posezale su za Špacom kao spasonosnim pojasom. Nije bježao od odgovornosti, nije kalkulirao, preuzimao je i jakog i slabog Hajduka, zacijelo da je još uvijek bio zdrav i ovih dana bi mu se nudio da pomogne.
Špaco je za života postao legenda kluba i hrvatskog nogometa. Uostalom, bio je i izbornik Hrvatske, odmah nakon prvog izbornika Dražana Jerkovića, vodio je Hrvatsku na najposjećenijoj domaćoj utakmici u povijesti, protiv Menottijevog Meksika 1992. godine u Maksimiru pred 60 tisuća gledatelja, a vodio je i reprezentaciju na čuvenu turneju po Australiji kada je izabrana momčad mlade države u euforiju dovela hrvatske iseljenike na dalekom kontinentu.
Radio je na sve strane, bio je i izbornik Irana, trener podgoričke Budućnosti, no uvijek se vraćao u Split pomagati Hajduku. Bio je temeljni dio velike Hajdukove škole u stvaranju igrača, učeći i učio Tomislava Ivića, Vojmira Kačića, Sergija Krešića…
Bio je duhovitiji nego devedeset posto stand up komičara, no u toj duhovitosti se krilo nemjerljivo znanje i usredotočenost, njega nikad nitko nije zatekao nespremnog ili površnog, on je uvijek bio korak ispred svih.
Odlazak Špace bio je težak udarac za naš nogomet, jer gospode je u njemu inače manje, a znanja ima, samo je pitanje tko će ga usvajati ako igrače nitko nije odgajao. A Poklepović je svoje sporaše učio pristojnosti, odgovornosti, profesionalizmu i lijepom ponašanju. Uostalom, ima jedna anegdota kada je Špaco sam podviknuo sucu da isključi njegovog vlastitog igrača zbog grubosti.
Ipak, Poklepović je najviše dao Hajduku. Bilo je to vrijeme kada je u Hajdukovu dresu bila generacija istinskih nogometnih znalaca. Vrijeme je to braće Vujović, Gudelja, Sliškovića i drugih. Kada je 1984. godine prvi put kao trener samostalno vodio Hajduka, na kormilo kluba došao je iznenada nakon obavljenih priprema. Dežurni optimist i trener koji teži perfekciji, nikada nije zadovoljan učinkom. On je bio čovjek i stručnjak koji najprije cijeni rad i koji radom želi provesti svoje ideje. Spadao je među trenere koji barataju materijom, znao je raditi i voditi ekipu.
U Stankovom velikom sportskom srcu posebno mjesto rezervirano je bilo za prvi Hajdukov naslov u samostalnoj Hrvatskoj koju su bijeli osvojili 1992. godine s njim na čelu. Nešto ranije Hajduk je izborio posljednji jugoslavenski kup sa Skoblarom na čelu pobijedivši Crvenu zvezdu u Beogradu. Poklepović je pozvan u Split iz Cipra, a kad je Hajduk u pitanju i poziv na čelo struke, sve se ponude ostavljaju i pravac Split!
Govorio je šjor Stanko: “Bila su to teška vremena. Pravi ratni užas. Prolazili smo kroz baražne vatre mračne noći, izvrgnuti neprijateljskim mecima. Igrači su sve to hrabro izdržali i podnijeli te osvojili prvi trofej prvaka Hrvatske. Ta mu je titula, govorio je, bila spas za dušu, nagrada za sav trud koji je uložio u svojoj karijeri. Kako je govorio, biti prvi to je sportski san svakog igrača i trenera, a kada si prvi s Hajdukom, i kad je to prva titula osvojena u hrvatskoj državi, to zbilja ima posebnu draž. Iako je bio rat, svi su se igrači borili zdušno, imperativ prve hrvatske titule bio je ogroman. Uživanje je, govorio je, bilo voditi treninge takve družine spremne podnijeti sve napore, samo da bi ostvarila konačni cilj.
Komentari