U utrobi jednog od  najljepših stadiona na svijetu, Hampden parka u Glasgowu,  nalazi se nogometni muzej u koji dolaze posjetitelji iz cijelog svijeta. Pomno uređen, s eksponatima od početaka nogometne igre do danas, uza sve to urešen i brojnim multimedijalnim pristupima, muzej na Hampden parku postao je turistička atrakcija Glasgowa, pa i cijele Škotske.
Primjerice, u svojevrsnoj “zvučnoj bombi” posjetitelj može čuti kako je nekad izgledala “hampdenska grmljavina”.  Naime, Hampden park je nekad  znao primiti i više od 150 tisuća gledatelja, kao 1939. godine na dvoboju Škotske i Engleske. Kada bi Škoti postigli zgoditak nastao bi takav zvučni zid da bi se grmljavina  glasova i erupcija oduševljenja čula i pedesetak kilometara daleko. Tadašnji su novinari snagu  tog zvuka uspoređivali sa zvukom teških deset topničkih baterija.

U muzeju  se može vidjeti  Zid slavnih škotskog nogometa, kompleti dresova svih škotskih momčadi i reprezentacije kroz povijest. Za ljubitelje retro nogometa tu je i svlačionica kako je  izgledala prije sedamdesetak godina, kao i pomno uređena novinarska loža s pisaćim mašinama i telefonskim kabinama.

 

No, sigurno je  najveća atrakcija izmodeliran s voštanim figurama “najsvijetli trenutak škotskog nogometa”, pogodak Gemmila protiv Nizozemske na svjetskoj smotri u Argentini 1978. godine. Četiri voštane figure, Škot Gemmil, nizozemski vratar Jongobloed i dva nizozemska braniča vjerno su napravljena i  postavljena baš kako su  akteri tog događaja stajali na terenu u Argentini prije 35 godina. Kada je postignut taj gol Škoti su bili u četvrtfinalu svjetske smotre sve do trenutka kad su primili  gol od Nizozemaca koji je značio i oproštaj od tog sna. Bilo je to po Škote traumatično iskustvo kao Hrvatima  s golom Šukera  u polufinalu SP u Francuskoj 1998.  Kad je minutu kasnije primljen pogodak u vlastitu mrežu.

I danas u škotskom društvenom životu upotrebljava se  spomen tog gola u svim trenucima kada se netko osjeća dobro. Pa se zna reći – “Ovako se nisam osjećao  otkad je Gemmil  78′ zabio Argentincima”. Što smo svi mogli vidjeti i u čuvenom  škotskom filmu “Trainspotting”.  Izrekao je to glavni junak filma nakon nenadanog i sjajnog seksa htijući tom rečenicom dočarati svoju sreću.

Inače, do 1950. godine i gradnje brazilske Marakane Hampden park je bio najveći stadion na svijetu, Kapaciteta preko 140 tisuća gledatelja. Sagrađen još 1903. s igralištem ispod zemlje i golemim stajaćim tribinama bio je dom škotskog nogometa, dom kluba Quenns, sjedište Saveza,a danas je u njemu, eto, proslavljen  nogometni muzej u kojeg hodočaste nogometni zaljubljenici iz cijelog svijeta.
Sad pažljivo, da vidite kakvo je značenje imao taj stadion. Pobjedu Engleza 3-1 n protiv Škotska baš na tom Hampden parku vidjelo je rekordnih 149.547 gledatelja(!). Dakle, i tada je bilo brojača na ulazu, a do brojke od 150 tisuća ljudi na utakmici nedostajalo je još 453 gledatelja.
Stadion je renoviran devedesetih godina prošlog stoljeća, zbog sigurnosti, danas prima tek nešto više od 50-ak tisuća gledatelja i po Uefinim kriterijim a jedan je od desetak staiona u Europi s „pet zvjezdica“.

U škotskom svakodnevnom narječju poznata je uzrečica  „Hampden roar“, u slobodnom prijevodu hampdenska buka. Riječ je o  specifičnom zvuku sa stadiona koji se čuje i kilometrima unaokolo, napose to datira iz prethodnog razdoblja kad je svako malo na stadionu bilo preko sto tisuća navijača. Neki su čak i mjerili taj zvuk i na izvoru je bio snažniji, kako su naveli, od rike topovske paljbe u poznatoj bitci Prvog svjetskog rata, na Marni.
Na kraju recimo i da je na tom stadionu dvaput debitirao Diego Maradona.  Kao igrač Argentine i kao izbornik Argentine!
Svaki Hrvat koji je posjetio taj Nogometni muzej u Glasgowu osjetio je žalost što i u Hrvatskoj ne postoji slična institucija. Uostalom, povijest hrvatskog nogometa bogatija je i od škotske, u Hrvatskom nogometnom muzeju uistinu bi se imalo što izložiti, od starih dresova, ulaznica, kopački, filmskih i radijskih materijala, novinskih arhivskih članaka…