Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina košarkaška reprezentacija bivše Jugoslavije imala je sjajan niz košarkaša, a niska uspjeha bila je impresivna. Taj niz izvanrednih košarkaša osvojio je najprije 1978. godine naslov svjetskog prvaka, a dvije godine kasnije gotovo identična postava osvojila je i zlato na Olimpijskim igrama u Moskvi.
Jako domaće klupsko prvenstvo iznjedrilo je plejadu košarkaša, jedan bolji od drugoga, pa je jedan talijanski novinar napisao: „Jugoslavija ima najbolju prvu petorku na svijetu, a druga petorka je bolja od prve”. Pokušao je tako slikovito taj novinar objasniti kakvi su to bili tada igrači u toj izabranoj vrsti.
Na svjetskoj smotri u Manili reprezentacjia Jugoslavija otišla je u postavi: Dalipagić, Kićanović, Radovanović, Vilfan, Slavnić, Delibašić, Skroče, Ćosić, Krstulović, Jerkov, Žižić, Knego. Izbornik je bio Petar Skansi, čovjek koji je s Hrvatskom osvojio srebro na Olimpijskim igrama u Barceloni 14 godina kasnije.
Deset odigranih utakmica i deset pobjeda bila je konačna statistika Jugoslavije. Najboljim igračem turnira proglašen je Dražen Dalipagić, dok je isti igrač, uz Dragana Kićanovića, bio i u najboljoj petorci turnira.
Interesantno je da je Jugoslavija bila jedina evropska zemlja koja je imala direktne TV prenose, jer nijedna druga nije pristala zbog visoke cijene otkupa prijenosa.
Prije prvenstva kao favoriti navodili su se Jugoslavija, Sovjetski Savez i Brazil. Reprezentacije su bile smještene u tri skupine, a Jugoslavija se, kao aktualni prvak Europe, natjecala u grupi A s Kanadom, Južnom Korejom i Senegalom. U sve tri utakmice nije imala problema.
U drugoj fazi natjecanja priključio se Sovjetski savez kao branitelj naslova i domaćin Filipini. Igrao je svatko protiv svakoga po bod sistemu, prva dva igrala su za zlato, dok su treći i četvrti igrali za broncu.
Jugoslavija je dominirala i drugom fazom natjecanja upisavši pobjede redom protiv: Filipina, Italije, SAD-a, Sovjetskog saveza, Brazila i Australije.
Utakmicu je Jugoslavija dobila u produžetku. Kod Sovjeta igrao je Tkačenko, igrač visok 218 centimetara… Nakon 40 minuta nije bilo pobjednika. Na početku produžetka Tkačenko je dobio petu osobnu grešku, Sovjetima više nije bilo pomoći.. Na kraju je bilo 82-81 za Jugoslaviju.
Evo i statistike s te utakmice:
JUGOSLAVIJA – SSSR 82-81
JUGOSLAVIJA: Vilfan 6, Kićanović 17, Žižić 6, Knego, Jerkov 4, Skroče, Slavnić 4, Ćosić 6, Radovanović 10, Krstulović, Dalipagić 21, Delibašić 8.
SSSR: Jeremin 11, Belošev, Lopatov 10, Žarmuhamedov 6, Saljnikov 12, Edeško 4, Bjelov 10, Tkačenko 14, Miškin 10, Jovajša 2, Belostenji 2, Žigili.
Samo dvije godine kasnije Jugoslavija je osvojila olimpijsko zlato, iskoristiši činjenicu da zbog bojkota američkih sportaša (Sovjetska agresija na Afganistan) nije na olimpijski turnir došla reprezantacija SAD.
Izbornici su bili Ranko Žeravica i Mirko Novosel. A postava reprezentacija bila je „strašna”: Krešimir Ćosić, Dražen Dalipagić, Mirza Delibašić, Dragan Kićanović, Zoran Slavnić, Željko Jerkov, Andro Knego, Ratko Radovanović, Rajko Žižić, Duje Krstulović, Mihovil Nakić, Branko Skroče.
U finalu, Jugoslavija je pobijedila Italiju 86-77, a utakmica je ostala zapamćena po namjernom grubom prekršaju Dina Menegina nad Draganom Kićanovićem, koji je na nosilima iznešen s terena i potom je prebačen u bolnicu, pa nije ni bio na pobedničkom postolju.
Prije toga Jugoslavija je pobijedila redom Senegal, Španjolsku, Poljsku u skupiji, te u finalnoj skupini Italiju, Kubu, Sovjetski savez 101-91 nakon produžetaka, te Brazil.
Finale protiv Italije ova generacija vrhunskih košarkaša rješila je zapravo rutinski…
“To je bila generacija igrača koji su počeli zajedno radili kod izbornika Ace Nikolića na prvenstvu Evrope 1977, potom SP u Manili i EP u Torinu. Mijenjali su se izbornici, tu je bio Petar Skansi, a zatim nas je u Moskvi vodio Ranko Žeravica s Mirkom Novoselom. Nismo jednostavno mogli izgubiti utakmicu”! Govorio je godinama kasnije Dražen Dalipagić.
Komentari