(VIDEO) LEGENDA HAJDUKA IZ TUZLE: Kako je Rizah Mešković postao – Mate? 

Hajdukovi postariji navijači i danas znaju izustiti napamet postavu iz sredine sedamdesetih godina. Koja je osvojila toliko trofeja, pet kupov azaredom, i tri prvenstva, a mogla je i više da nije bilo sudačkih marifetluka. Ovo je priča o neizostavnom članu zlatne generacije Hajduka koja je osvojila sve što je mogla osvojiti. Vratar Rizah Mešković, inače Tuzlak došao je u splitski Hajduk iz Slobode i osvojio je s “bijelima” u dvije godine – tri Kupa i dva prvenstva bivše države. A malo je nedostajalo da se ta Hajdukova generacija uspne i na europski krov, no u dvije godine dogodile su se dvije sportske tragedije koje se i danas prepričavaju među gorljivim i starijim Hajdukovim navijačima. Riječ je o porazu protiv francuskog Saint-Ettiena nakon 4-1 domaće pobjede i 1-5 gostujućeg poraza, kao i ispadanje protiv nizozemskog PSV Eindhovena nakon 2-0 trijumfa u Splitu i 0-3 debakla u Eindhovenu – sve skupa preživio je to i vratar Mešković koji je bio ponajbolji u tim susretima, ali…

U Hajduk je stigao 1973. nakon što je u Slobodi bio od 1962. godine. Sloboda ga je, prema riječima Gojka Škrbića, prodala Hajduku na dvije godine uz odštetu od tadašnjih 14 milijuna starih dinara. Za Hajduk je Mešković odigrao 107 utakmica i primio 53 gola u prvenstvenim dvobojima, nastupio je i u devet kup utakmica, šest europskih i 39 puta u prijateljskim ogledima.

ZBOG NJEGA SU LJUDI ZAVOLJELI SKIJANJE: Švedski kralj padina sa silnim utjecajem i na naše Kosteliće!

Rizah Mešković drži rekord iz bivše države, kada u 789 minuta nije primio nijedan zgoditak. Iz Hajduka je otišao 1976. u nizozemski Alkmaar gdje je ostao do 1979. godine, nakon čega se vratio u matičnu tuzlansku Slobodu i ostao tamo do 1983. godine.

Danas je Mešković, nakon impresivne golmanske karijere u Slobodi, Hajduku i nizozemskom AZ 67, stručan trener koji je godinama radio u Emiratima i stožerima nacionalnih selekcija. Za prvi sastav tuzlanske Slobode počeo je nastupati s nepunih sedamnaest godina. Nakon četiri prvoligaške sezone prešao je u Hajduk i postao vratar slavne Ivićeve “zlatne” generacije. Navijači Hajduka odmah su mu dali nadimak “Mate” i ispjevali pjesmu „S Marjana puše bura, Mešković nam vrata čuva.“

Nastupao je i za nekoliko lokalnih klubova, usavršavao trenerski zanat, proveo vrijeme i u Budućnosti iz Banovića, Radniku iz Bijeljine, Bratstvu iz Građanice i Orebiću. No, ostao je zapamćen kao jedan od najboljih vratara koje je Hajduk ikada imao… Trenersku karijeru započinje završetkom trenerske škole u Sarajevu, a već 1988. godine trenira jugoslavensku B reprezentaciju, a iduće godine Slobodu iz Tuzle, te, napokon, 1990. i jugoslavensku A reprezentaciju. Nadalje, 1991. kao član stručnog stožera reprezentacije odlazi u Ujedinjene Arapske Emirate gdje trenira neko vrijeme nekoliko klubova te A i B reprezentacije.

TRAGEDIJA NA STADIONU U BRADFORDU: Drvene tribine oronulog stadiona su naglo planule, ljudi su živi izgorjeli

K tome, Rizah Mešković je sjajan sugovornik…

Što vam se u današnjem nogometu najviše dopada?

– Igra Barcelone u sustavu 4-3-3 koji je preuzet iz nizozemske škole nogometa, a u Nizozemskoj sam i ja boravio kada se stvarao taj sustav. Igra Barcelone u tom sustavu dovedena je do savršenstva, makar se ljudima to sve čini jednostavno. Sve se igra na prvi dodir, izgleda jednostavno, ali je fizički najteže i psihički najkompliciranije. Jedino me čudi što Barcelona godinama nije ulagala u bolje golmane. Ne može se igrati bez dobrog vratara, godinama nisam vjerovao u činjenicu da Barcelona zanemaruje golmansko pitanje. da ga je bolje rješavala bila bi još kud i kamo bolja, da ne kažem savršena.

Branili ste u Nizozemskoj u vrijeme najvećih uspjeha nizozemskog nogometa, kada je nizozemska nacionalna vrsta dvaput bila viceprvak svijeta, dvaput poražena u finalu svjetske smotre, 1974. protiv Zapadne Njemačke 1-2 i četiri godine kasnije isto protiv domaćina Argentine 1-3. Za Nizozemce je branio smotani vratar Jongobloed?

TAKO JE TEŠKO BITI MORALNI POBJEDNIK: Dinamova bol i danas se zove – Newcastle

– Da, i te stvari su me čudile. Nizozemci dekadama nisu imali dobre vratare, pa i ja sam završio tamo jer nisu imali dobre vratare. Da je Nizozemska imala bolje golmane sedamdesetih godina sigurno bi bila dva puta uzastopce svjetski prvak. Taj Jongobloed i nije bio neki golman, niti je imao golmanske poteze, a i njegove pričuve Schrijvers i Doesburg nisu bili odveć kvalitetni. I danas je slično, i danas nizozemski klubovi rado angažiraju inozemne vratare, jer svoju dobru vratarsku školu i tradiciju nemaju. Van der Saar je tek iznimka koje potvrđuje pravilo.

Pomislite li često na dane u Hajduku i kada ste posljednji put bili u Splitu?

– Kako ne bih često mislio na najljepše i najuspješnije dane moje sportske karijere. A zadnji put sam u Splitu bio na proslavi stogodišnjice kluba no, nažalost, Hajduk me nije zvao. Nego je novinar Milorad Bibić sa mnom napravio razgovor neposredno uoči proslave i pozvao me na proslavu na koju sam rado i došao. I bilo je veličanstveno, osjetio sam moć tog kluba i ponos što sam bio dio njegovih najvećih dana.

Ne možemo a da vas ne upitamo za dvije najveće Hajdukove sportske tragedije, za poraze protiv PSV Eindhovena i Saint-Ettienea nakon blistavih domaćih pobjeda?

– I danas ne mogu nikome, pa ni sebi objasniti što se dogodilo. Ne mogu! Te su utakmice najveći domet u mojoj karijeri, bili smo nadomak europskom vrhu, ali istodobno i najniže točke moje karijere. Razumijete li me? U obje utakmice bio sam stalno u zraku, branio sam sve živo, no opet smo ispali. Još smo i dobro prošli, mene su proglašavali najboljim igračem utakmice, a primio sam pet golova. Što da vam kažem. Očito je toj generaciji i tadašnjem mladom stručnjaku Tomislavu Iviću nešto nedostajalo. Makar smo imali kvalitetu da budemo i europski prvaci. Znam, te su utakmice i danas najveće Hajdukove rane, pa i moje. Bili smo klub koji je zaslužio biti prvak Europe! Imali smo veliku momčad, velikog trenera vizionara nogometa Tomislava Ivića i veliku i moćnu Upravu kojoj je na čelu bio Tito Kirigin. Imali smo sve preduvjete za doći na vrh Europe… No, negdje je zapelo i danas nemamo odgovora na to, ni mi sudionici tih događaja.

Koje danas vratare volite, imate li svog miljenika među vratnicama?

– Ono što me oduševilo kad sam bio član stožera bivše jugoslavenske reprezentacije na svjetskoj smotri 1990. godine u Italiji, pojavljivanje je kolumbijskog vratara Higuite. On se prvi počeo kao vratar ponašati poput trećeg braniča i sudjelovati u igri. Istina, bio je previše naklonjen atrakciji pa bi znao i zaribati stvar, no on je bio rodonačelnik onoga što se kasnije počelo razvijati i događati u nogometu. To, da je vratar postao igrač, napose otkad je uvedeno pravilo da vratar više ne može primiti loptu u ruke nakon što mu je vrati vlastiti igrač. Treći branič je višak igrača, i to se danas događa. Nijemac Neuer je zato najbolji, osim što ima sjajne reflekse, zna igrati nogomet i doslovce je pravi libero.

Gledate li danas Hajdukove utakmice?

– Kad uzmognem gledam, ne vidim ništa posebno i dođe mi žao. Vidim da mi onih sedamdesetih godina, nismo bili svjesni da smo bili na najvišoj europskoj razini, kao i na najvišoj klupskoj razini u cijeloj njegovoj povijesti. Kada pogledate ove današnje nogometne okolnosti vidite da se priča samo o transferima, ne o rezultatima. Bitan je samo transfer, a ne igra. Ljudi su prije dolazili gledati Oblaka, Jerkovića i Šurjaka, a koga da danas gledaju? Da jedan Hajduk strijepi od Kopra!? Nevjerojatno! Ljudi znaju cijenu svemu, ali ne znaju vrijednost. A ta vrijednost smo bili mi, iz one zlatne Hajdukove generacije. Danas nema entuzijazma. Hodam okolo i gledam privatne nogometne škole. Sva djeca obučena po zadnjoj modi, roditelji hvataju novinare, ali nitko ne pušta djecu da se igraju i da iz igre postanu igrači. Pustimo djecu da se igraju, ne treba im zlostavljanje. Razumijem ljude koji su otvorili škole, oni bi htjeli zaraditi. No, idealan igrač je – gladan igrač. Danas je sve komercijalizirano i sve je manje istinskog nogometa.

Otkud vam nadimak Mate dok ste branili u Hajduku?

– Na utakmici protiv Veleža imali smo problema s njihovim stasitim centarforom Dušanom Bajevićem, par puta sam loptu morao boksati neposredno iznad njega, a kako je tada na svijetu najbolji boksač bio Mate Parlov, tako je i publika počela vikati – ‘Mate, Mate…’ I ostao sam Mate za sva vremena. A obožavao sam Matu Parlova i bio silno ponosan na taj nadimak. On je bio europski, svjetski i olimpijski prvak i dobio sam od Hajdukovih navijača njegovo ime.

No, vas se pamti i po specifičnim dresovima, žutim, plavim i zelenim s crnom prugom?

– Prije mene je u Hajduku branio Vukčević, a kada sam došao u Hajduk menadžer Ante Dujmić poklonio mi je desetak takvih dresova s prugom. Bili su to novi, atraktivni dresovi, a i danas jedan imam, pa kad branim za veterane obučem ga. Drago mi je da su i kasnije generacije Hajdukovih vratara voljeli nositi takve dresove s prugom. Ispada da sam bio nekakva avangarda. Jer, takve su dresove nosili i Pudar i Simović pa je ispalo da je ta crna pruga nekakav prepoznatljivi Hajdukov vratarski simbol.

Poslije Hajduka postali ste vratar nizozemskog AZ Alkmaara…

– Da. I osvojio kup. Tukli smo u finalu moćnoga Ajaxa kojega je trenirao moj dragi trener Tomislav Ivić. Nakon tri godine u Nizozemskoj, zvao me je Chelsea, ali ja sam učinio najveću pogrešku u životu i vratio se u Tuzlu, u svoju Slobodu. Poslije karijere bio sam u stručnom stožeru reprezentacije Jugoslavije na Svjetskom prvenstvu 1990. u Italiji, pod vodstvom Ivice Osima. Dugo sam radio u Emiratima, ali moj najveći uspjeh je moja obitelj, supruga Azra, sinovi Amir i Samir, unuk…