U zagrebačkom hotelu As danas je premijerno prikazan dokumentarni film “Pariz – Moskva via Palermo” o velikoj pobjedi hrvatske nogometne reprezentacije protiv tadašnjih svjetskih doprvaka Talijana u Palermu 1994. godine. Film je djelo novinara i redatelja Andreija Maksimovića.
Uz strijelca dva pogotka u slavnoj pobjedi od 2:1 protiv Italije, Davora Šukera, nezaboravnu generaciju predstavljali su Igor Štimac i Aljoša Asanović.
Nakon premijernog prikazivanja filma, koji je izazvao puno emocija kod svih prisutnih, prvi je riječ dobio idejni začetnik i producent filma Andrej Maksimović:
“Posljednjih pet-šest godina – koliko se bavim sportskom dokumentaristikom – bila mi je velika želja ispričati upravo ovu priču o Palermu. Jako mi je drago ako se svidjela i vama, a moja najveća želja bila je potaknuti i druge autore na bavljenje sličnim temama iz hrvatske sportske i nogometne povijesti.”
Teško je antologiju opisati bez spomena vremenskih, političkih, društvenih, a u konkretnom slučaju i ratnih okolnosti koju su je okruživali.
Kada se govori, analizira prva velika pobjeda hrvatske nogometne reprezentacije, danas nogometne svjetske sile, davnog studenog 1995. godine u Palermu protiv Italije – nemoguće ju je izvući iz okvira dramatičnih okolnosti pod kojim se uopće zbila.
Kada čovjek, društvo, pojava uspije u nečemu velikom, kao što je to uspjela hrvatska nogometna reprezentacija – uvijek tu negdje stoji nulta točka od koje je sve krenulo.
Jest, sjećamo se prve utakmice Hrvatske u listopadu 1990. godine, protiv Amerikanaca u Zagrebu, kada je sve počelo. No, bila je to prijateljska, revijalna i politička utakmica koja nam je ostala u srcu, s pravom, naravno.
No, sjeme uspjeha, korijen uspona, temelj uzdizanja do svjetskog vrha dogodio se baš u Palermu. Tu se Hrvatska predstavila svijetu i pritom klicala – “Stižemo, čuvajte se nas”!
Da se Hrvatska tada nije pokazala u tako raskošnom izdanju zacijelo bi sve krenulo drugačijim stazama, zacijelo ne bi vidjeli ni Pariza ni Moskve, ni bronce ni srebra, ne bi nam povijest reprezentacije bila tako slatka, divna i nadahnjujuća.
Sjeme koje je posijano u Palermu izraslo je u golemu sekvoju svjetskog nogometa. Jer, europski i svjetski nogomet nije isto s ili bez Hrvatske.
U ovih 25 godina Hrvatska je osim svojih golemih uspjeha svijetu podarila toliko nogometnih velemajstora i virtuoza i tako došla u situaciju da se i nju nešto pita, a vidjeti ćete kroz ovu priču kako se Hrvatsku ništa nije niti mislilo pitati.
Novu kvalitetu svijet teško prihvaća, tim je hrvatski proboj na europsku i svjetsku scenu osim dramatičniji i uspješniji.
Nacionalnu momčad Hrvata u Palermu predstavljali su momci koji su bili mahom vršnjaci tisuće onih koji su tih godinama ginuli po hrvatskim ratištima braneći rodnu grudu, obitelji i pravo na neovisnost svog naroda.
Dok se u Palermu igralo oni koji se nisu gađali mecima s neprijateljima, kao i oni koji nisu bili po noćnim stražama – u zemunicama i bunkerima gledali su televizijski prijenos iz Palerma. Takva simbioza ljubavi između branitelja i momčadi koja predstavlja zemlju koju oni brane rijetko je kada viđena u povijesti. Ako je uopće ikada i viđena!
Doseg, opseg, značenje i povijesna važnost pobjede u Palermu nemjerljiva je. Ona je sve – iz nje su nikli svi plasmani na velika natjecanja, sve medalje, sve pobjede i iz njene sjemenke izraslo je nešto što se više nikad ne može urušiti, odrezati, uništiti. A ne može više nestati ni naša reprezentacija ni naša država.
Život piše najljepše priče, zna napisati i one suprotne, teške, mučne, neprobavljive. Sretni što imamo priču o Hrvatskoj i Palermu vodimo vas u tajne tog događaja koji je tada šokirao nogometnu Europu i svijet, a nas uvjerio da i mi nešto vrijedimo. Zapravo, mi smo znali da vrijedimo, ali tada smo saznali da vrijedimo i duplo više!
Velike pobjede u Palermu prisjetio se predsjednik Šuker:
“Sportaši dobro znaju koliko je teško doći do uspjeha – uvijek sam se vodio krilaticom ‘onoliko koliko uložiš, toliko će ti se vratiti’. Onaj prvi gol nije se slučajno dogodio baš tako. Baš sam rekao kako sam imao i atraktivnijih golova, no ovdje je lopta dodirnula mog prijatelja Panuccija, prevarila Gianlucu Pagliucu i ušla u gol. Lopta te hoće ili neće. Što se tiče sporta, ja sam već za vrijeme svojih dana u Osijeku naučio da idem stepenicu po stepenicu, uspjeh po uspjeh. Svi ljudi koji su vodili Hrvatski nogometni savez – od Ante Pavlovića, Zorislava Srebrića, naših počasnih predsjednika Mikše i Vedriša – bili su svi važni za naš uspjeh. Nema ljepšeg nego kad dođe naša reprezentacija na Lužniki u finale SP-a i vidimo stadion pun „kockica“ – činjenica je da je to pobjeda svih nas na terenu, ispred kamere i iza kamere.”
Igor Štimac je odgovorio na pitanje jesu li Talijani bili grubi u toj utakmici:
“I u filmu vidimo kako su se nakon utakmice u Splitu žalili na naše grubosti, tako da se nećemo žaliti da su oni bili grubi. Naša je momčad mogla odgovoriti na sve zahtjeve modernog nogometa, uključujući i grubost. Bili smo spremni na sve. U filmu je puno puta spomenut taj domoljubni napon koji je bio vrlo važan za nas. Ova utakmica poslužila je kao okidač za sve daljnje uspjehe hrvatske reprezentacije, ali hrvatska žrtva koja se događala tijekom domovinskog rata bila je okidač za nas i motiv za sve što smo napravili na terenu. Nismo imali kud, morali smo ostvariti te uspjehe i udariti temelje uspjesima hrvatskog nogometa. Bili smo predodređeni za to.”
Palermo, 16. studenoga 1994.
Stadion La Favoritta
ITALIJA – HRVATSKA 1-2 (0-1)
ITALIJA: Pagliuca, Negro, Panucci, Albertini, Costacurta (Di Matteo), Maldini, Lombardo, D. Baggio, Casiraghi, R. Baggio, Rambaudi (Donadoni)
HRVATSKA: Ladić, Brajković, Jarni, Štimac, Jerkan, Bilić, Asanović, Prosinečki (Mladenović), Šuker, Boban, Jurčević (Kozniku)
SUDAC: Quiniou (Francuska). GLEDATELJA: 39.000
ŽUTI KARTONI: Jarni, Boban, Costacurta, Štimac
CRVENI KARTONI: –
STRIJELCI: 0-1 Šuker (32), 0-2 Šuker (60), 1-2 D. Baggio (90)
IGRAČ UTAKMICE: Davor ŠUKER
Komentari