Bio je prepoznatljiv, stručan, simpatičan. Sjedio je na klupi i pušio lulu. Tada je to bilo dozvoljeno. Danas to izgleda nemoguće. S Italijom je osvojio, senzacionalno, naslov svjetskog prvaka u Španjolskoj 1982. godine, izbacivši prethodno Brazil, Aregentinu i tada moćnu Poljsku. U finalu su Talijani tukli Nijemce s 3-1.

Rođen je Enzo Bearzot  27. rujna 1927. godine u Aiellu del Friuliju. Igrao je kao profesionalac za Pro Goriziju, Cataniju, Torino i Inter te uspio upisati jedan nastup za talijansku reprezentaciju. Dogodilo se to 1955. godine. Izbornik “azzurra” bio je od 1975. do 1986. godine, a reprezentaciju je vodio u 104 navrata, što je još uvijek aktualni talijanski rekord.

Naslov svjetskog prvaka osvojio je s možda prezatvorenom varijantom svoje momčadi, što se nije dopadalo nogometnim romantičarima. No, njegov pragmatizam je pobijedio, iako je na početku svjetske smotre jedva prošao skupinu s tri neodlučena ishoda. U četvrtfinalnoj skupini Bearzot je sa svojim azzurima svladao Brazil i Argentinu, u polufinalu Poljsku, na kraju su i Nijemci bili lako zalogaj.

Postao je slavan i omiljen. No, to mu nije pomoglo na sljedećoj svjetskoj smotri. S Italijom je 1986. godine neuspješno došao braniti naslov svjetskih prvaka u Meksiku. Nakon ispadanja u osmini finala od Francuske, te uz spoznaju da kao svjetski prvak nije uspio izboriti nastup među osam najboljih reprezentacija Starog kontinenta na Europskom prvenstvu u Francuskoj 1984. godine, Bearzot je dobio otkaz. Naslijedio ga je danas 77-godišnji Azeglio Vicini.

Umro je 21. prosinca 2010. godine.

Naravno, kako je to u nogometu uobičajeno, silne zasluge za svjetski naslov 1982. godine pobrao je Bearzot, isto kao što bi bio i raspet da je kojim slučajem pao u ranijem dijelu natjecanja. No, Bearzot, koji je utakmice vodio s lulom u ustima, bio je izvrstan nogometni strateg, sa sjajnim njuhom za prepoznati igrača koji mu u dotičnom trenutku treba u momčadi.
Sam je Bearzot prije SP u Španjolskoj tražio da Savez pomilije Paola Rossija, kažnjenog zbog namještanja utakmice, Rossi mu je to u Španjolskoj vratio golovima u tri najbitnije utakmice, protiv Argentine i Njemačke,a Brazilcima je strpao tri komada u pvoijesnom dvoboju u Barceloni.
Bearzot se nije libio igrati i tešku, mučnu obranu s bezbroj prekršaja, stradali su tako sa svojim momčadima dvije najveće zvijezde tog prvenstva, Brazilac Zico i Argentinac Maradona. Njih je, nejednom, talijanski stoper po uputama Bearzota bacao u reklame.

Kao pragmatičan trener bolje se snalazio u utakmicama protiv jakih suparnika, nego protiv prosječnih momčadi. Sjajan motivator, energičan i prepun samopouzdanja uz osvojen naslov svjetskog prvaka imao je i neuspjeha u devetogodišnjem vođenju „azzura“.
Na SP u Meksiku 1986. godine ispao je već u četvrtfinalu od sjajne Francuske, to je bila kap koje je prelila čašu strpljenja talijanske javnosti. Jer, dvije godine ranije, Italije kao svjetskog prvaka nije bilo niti na europskoj smotri u Francuskoj, slavljen i opjevan Bearzot doslovce je potjeran s klupe reprezentacije.
Bio je to i kraj njegove trenerske karijere, klubovima nije bio zanimljiv i Bearzot je daleko od javnosti uživao u mirovini, dijeleći sudbinu tolikih trenera. Jedan dan slavljen, drugi dan pokopan! Sudbina je to mnogih trenera.