Danas je u 68. godini života umro legendarni dinamovac Čedo Jovičević.
”Zvali su me iz brojnih klubova, obećavali kule i gradove, nastojali me mamiti raznim pričama, ali ja sam još ranije dao svoju riječ Dražanu Jerkoviću, obećao sam mu da ću doći u Dinamo i to je za mene bila – svetinja.”
Tako je, emotivno i s punim ponosom, nekadašnji popularni branič Čedomir Jovičević opisivao svoj dolazak u Dinamo. Nažalost, Čedo je danas umro nakon duge i teške bolesti.
Čedu pamtimo kao standardnoga lijevog braniča u sedamdesetima, u Dinamu je igrao cijelo desetljeće, upisao čak 390 nastupa, kasnije trenirao mlađe uzraste, a svoju ljubav prema plavoj boji prenio je i na cijelu obitelj. Dinastija Jovičević u maksimirskom se klubu proteže na tri generacije. Njegov sin Igor aktualni je trener Dinama II i nekadašnji “plavi wunderkind” koji je karijeru nastavio u madridskom Realu. Na sceni je i predstavnik najmlađeg naraštaja: Filip je trenutačno član udarne postave Dinama II.
Zanimljivo je da je obitelj Jovičević, gledajući po ulozi u momčadi, prošarala cijeli teren: Čedo je bio lijevi branič, Igor playmaker, dok je Filip desno krilo. Štoviše, Igorov najmlađi sin Marcos je vratar.
Čedo Jovičević rođen je 14. lipnja 1952. godine na Cetinju u Crnoj Gori, prve nogometne korake načinio je u tamošnjem Lovćenu, a u Dinamo je došao 1972. na poziv tadašnjega trenera Dražana Jerkovića. S Plavima je osvojio i (ne)priznati naslov prvaka 1979. godine, naslov koji je sudskom odlukom pripao Dinamu, ali je u arhivu i dalje pripisan Hajduku. Nastupio je i u sezoni kad su plavi dohvatili naslov prvaka 1982. Osvojio je i pokal pobjednika Kupa 1980. kao i Balkanski kup 1977.
U Dinamu su ga nakon Jerkovića trenirali i Stjepan Bobek, Domagoj Kapetanović, Mirko Bazić, Rudolf Belin, Milan Antolković, Vlatko Marković, Ivan Đalma Marković, Rudolf Cvek i Miroslav Ćiro Blažević.
Čedo je svojedobno zanimljivo opisao okolnosti dolaska u Dinamo:
“Trener Jerković gledao me kako igram, pozvao me na probu i – prošao sam. Tada sam mu obećao da ću pristupiti Dinamu. U međuvremenu su me zvali i drugi klubovi, najuporniji je bio Partizan pa Olimpija u kojoj je godinama igrao moj stariji brat Miško. Obećavali su mi kule i gradove, mamili raznim pričama, ali me nisu mogli odvratiti od dolaska u Dinamo. Za mene je dana riječ bila svetinja. Došao sam suočen s mnogim pričama da u Zagrebu igrači sa strane teško prolaze. Već prvi dani demantirali su sve te priče. Svi su me izvrsno primili.”
Ove riječi možda najbolje ilustrira podatak da su Čedo i njegov tadašnji suigrač Josip Kuže, kasniji popularni Dinamov trener, bili najbolji prijatelji i kumovi.
Komentari