fbpx

Subscribe Now

* You will receive the latest news and updates on your favorite celebrities!

Trending News

24 srp 2021

Objava

(VIDEO) VELIKI VLADIMIR: Jašin se sramio nagrade rekavši “Najbolji je Beara”!
Nogomet

(VIDEO) VELIKI VLADIMIR: Jašin se sramio nagrade rekavši “Najbolji je Beara”! 

Nogometni vratari, golmani, čuvari mreže oduvijek su u nogometnoj igri dobijali zasluženu, najveću pozornost. Kao što bi se moglo reći da su vratari i osebujne pojave u nogometnoj igri. Odgovornost koju nose svrstavaju vratare u najbitnije osobe svake momčadi. Odavno je znano da grešku vratara svi vide i da greška vratara ima najveći utjecaj na razvoj utakmice, dočim grešku, mislimo tu na promašaj, napadača većina ne drže sudbonosnim poput grešaka čuvara mreže.

Kroz nogometnu povijest vratari su sebično držati aureolu najbitnijeg čovjeka svake momčadi ili reprezentacije. Ovo je priča o Vladimiru Beari (rođen 26. kolovoza 1928. u selu Zelovo pokraj Muća), kojeg mnogi drže najboljim vratarom s ovih prostora. Opčinjavao je nogometni svijet svojim bravuroznim obranama. Proslavio se u splitskom Hajduku, beogradskoj Crvenoj zvezdi i tadašnjoj reprezentaciji Jugoslavije. U Hajduk je došao 1946. godine, kad mu je nakon gledanja treninga prve momčadi Hajduka prišao stariji suigrač Jozo Matošić i rekao:

„Mali, ajde stani na branku”.

Odmah je bilo jasno, “mali” je bio rođeni vratar. Nitko mu nije mogao zabiti gol. Trener Lemešić odmah mu je naredio da se pridruži momčadi. Za prvu momčad Hajduk počeo je braniti nakon kratkog staža u juniorima. U sjajnoj momčadi Beara je pružao antologijske partije, prvi naslov s Hajdukom osvojio je 1950. godine. Momčad je osvojila naslov – bez poraza. S Hajdukom je osvojio još d a nas,l a, 1952. i 1955. godine. Potom je prešao u Crvenu zvezdu osjećajući se oštećen zbog nekih poteza klupske uprave koja je više pozornosti pridavala pridošlicama nego vlastitim igračima. S beogradskim klubom Beara je i dalje osvajao naslove, on je bio igrač prevage, kapitalna snage svake momčadi ua koju je nastupao. Nakon Crvene zvezde odlazi u Alemaniju iz Achena, a nogometnu karijeru završava u njemačkoj Viktoriji iz Kölna.

U Hajduk se, za kojeg je nastupio kao igrač 308 puta, vratio u sezoni 1970/71 gdje je bio prvi suradnik treneru Slavku Luštici kada je Hajduk nakon 16 godina čekanja ponovno postao prvak.

Za reprezentaciju Jugoslavije Beara od 1950. do 1959. godine ima 60 nastupa i to 35 nastupa kao nogometaš Hajduka, a 25 kao nogometaš Crvene Zvezde. Debitirao je 8. listopada 1950. godine, u prijateljskoj utakmici protiv Austrije u Beču (2-7), na legendarnom Prateru pred 70.000 gledatelja, kada je u 73. minuti zamijenio na golu do tada nezamjenjivog Srđana Mrkušića. Od tada postaje nezamjenjiv, a od reprezentativnog dresa oprostio se u Beogradu, u prijateljskoj utakmici protiv Mađarske 11. listopada 1959. godine (2-4).

Sudionik je tri svjetska prvenstva u nogometu, 1950. u Brazilu, 1954. u Švicarskoj i 1958. u Švedskoj. Nastupio je na Olimpijskim igrama 1952. u Helsinkiju, gdje sudjeluje u osvajanju srebrne medalje. Najveće priznanje na nogometnom terenu dobiva 21. listopada 1953. godine. Zajedno s Vukasom, Zebecom i Zlatkom Čajkovskim nastupa za reprezentaciju Europe protiv izabrane vrste Engleske. Bile su to njegove zlatne godine.

Pogledajte ovo. Ranih šesdesetih godina se po stručnim, nogometnim časopisima kao najbolji svih vremena navodio ruski golman, Lav Jašin. Vratar tadašnje sovjetske reprezentacije u svojoj karijeri obranio je 150 jedanaesteraca, jedini je vratar koji je bio igrač godine u Europi. U 812 utakmica koliko je odigrao u čak njih pet stotina nije primio zgoditak.

Jednom, kad je primao nagradu uzvratio je reporterima:

„Nisam ja najbolji, najbolji je Vladimir Beara”.

Vladimir Beara kasnije se posvetio trenerskoj karijeri, u Hajduku je dugo vremena bio i trener vratara. A sredinom ’70-ih godina prošlog stoljeća bio je izbornik Kameruna, njihovu najpoznatiju generaciju učio je nogometu, ali i životu, pristojnom ponašanju za stolom…

„Dolazak u Kamerun za mene je bio kulturološki šok. Nadao sam se kako ću se baviti samo nogometom, no bavio sam se svime više nego nogometom. Za početak nabavkom opreme, dresova i kopački jer ti momci nisu imali ništa. Na treninge bi dolazili bosonogi ili u japankama, a sve je dodatno komplicirao odnos posvađanih plemenskih vođa čija su djeca uglavnom igrala nogomet”, prisjećao se Beara…
“Dolazak u Kamerun bio mi je kulturološki šok. Bavio sam se svime više nego nogometom. Za početak, nabavkom opreme. Svi su bili bosi ili u japankama. Odmah po dolasku uveo sam im ‘njemački dril’, kombinaciju onoga što sam naučio od Luke Kaliterne i Seppa Herbergera. Podmladio sam momčad Towera, uveo nove, mlade igrače i odveo ih na turneju. Kupili smo im odijela, cipele, učio sam ih kako se ponašati u zrakoplovu, u hotelu, za stolom, kako jesti priborom, jer su do tada jeli uglavnom rukama… Za njih je to bilo nešto posve novo, no malo pomalo su prihvatili ono što sam od njih tražio, slušali su me i postali su prava momčad. Bio sam im savjetnik i drugi otac, a zvali su me Majstor.

Bearin najveći uspjeh bilo je osvajanje Afričkog kupa, za što je nagrađen odlikovanjem za iznimne zasluge, kojeg nikad nije preuzeo, kao što nikad nije prihvatio ponudu Ministra sporta da oženi Miss Kameruna.

„Dvije godine u Kamerunu bile su za mene previše. Postavio sam temelje reprezentacije koja je 1982. otišla na SP, a 1984. OI, što je bilo veliko iznenađenje. No, nostalgija me vukla kući u Split pa sam im na prijevaru pobjegao. U Ministarstvu su čuvali moju putovnicu, pa sam osobne stvari u tajnosti par dana ranije poslao brodom, a onda im rekao da putujem samo na par dana posjetiti obitelj. Nikad se nisam vratio, jednostavno, nisam više mogao izdržati, teško sam podnosio život u Africi. Nekoliko puta sam se i razbolio, dobio sam dizenteriju i malariju koju su mi izliječili nekim njihovim biljnim čajem jer mi lijekovi za bijelce nisu pomagali. Afrika je prelijepa, ali život u njoj je za mene bio pretežak”, govorio je Beara.
Beara je Kameruncima ostao u lijepom sjećanju. Roger Milla i Thomas N’Kono u intervjuima i danas ističu kako ih je stvorio Majstor, koga su pozvali u goste na SP 1990. u Italiju, gdje su Lavovi otišli do četvrtfinala, no zbog smrti sina Vladimir Beara nije otišao na tu utakmicu.

Vladimir Beara umro je 11. kolovoza 2014. godine

Vezane vijesti

Komentari